Tamo gdje nema pravodobne i provjerljive informacije, prostor neizbježno zauzimaju strah, političko nadmetanje i najdramatičnija medijska interpretacija...
Slučaj Gospić pokazao je da okolišna kriza ne nastaje samo u tlu i podzemnim vodama nego i u prostoru između stručnog nalaza, medijskog naslova i razumijevanja javnosti. Zato uz kolumnu „Komunikacijska interpretacija slučaja Gospić“ objavljujem rječnik ključnih stručnih pojmova te vlastitu interpretaciju najvažnijih podataka iz nalaza i dopune vještačenja izrađenih za USKOK.
Čitatelju želim omogućiti da sam razlikuje ono što je dokazano od onoga što je procijenjeno, pretpostavljeno ili medijski pojačano. Upravo će odnos struke, javnosti i odgovornog komuniciranja okolišnih rizika biti jedna od važnih tema konferencije Waste to Energy IV, koja će se 1. i 2. listopada 2026. održati u Slavonskom Brodu.
Nezakonito odloženi otpad u Gospiću pokazao je da okolišna kriza ne nastaje samo zbog onečišćenja nego i zbog načina na koji se stručni podaci prenose javnosti. Kada se složeni laboratorijski rezultati, procjene i stručne ograde pretvore u nekoliko dramatičnih naslova, granica između opravdane zabrinutosti i kolektivne histerije postaje vrlo tanka.
Nalaz i dopuna Geotehničkog fakulteta potvrdili su ozbiljan lokalni okolišni problem. Na lokaciji se nalazi približno 37.000 tona heterogenog tehnogenog otpada, u pojedinim uzorcima utvrđeno je opasno svojstvo HP14 – ekotoksičnost, a tlo je lokalno snažno opterećeno bakrom, olovom, antimonom i drugim elementima.
U oba nizvodna piezometra pronađeni su PFAS spojevi, dok u uzvodnom referentnom piezometru nisu kvantificirani. Prostorni raspored rezultata zato opravdano upućuje na odlagalište kao vrlo vjerojatan lokalni izvor onečišćenja podzemne vode.
Međutim, stručni nalazi nisu dokazali da je svih 37.000 tona opasan otpad, da je cjelokupna masa kontaminirana PFAS-om, da je utvrđen PFOS u otpadu niti da je onečišćena javna vodoopskrba. Upravo su te važne razlike u javnoj komunikaciji često nestajale.
Foto: Igor Soban / Pixsell
Od analitičkog podatka do medijske senzacije
Brojka od 37.000 tona u medijskom je prostoru brzo spojena s izrazom „opasan otpad“. Svojstva pojedinih analiziranih uzoraka prenesena su na cijelu heterogenu masu, premda ne postoji potpuna kvalitativna i kvantitativna bilanca otpada. Ne znamo koliko tona čine opasne frakcije, koliko mineralni i građevinski materijal, koliko plastika, metali, ostaci elektroničke opreme ili zemlja pomiješana s otpadom.
Još veći komunikacijski problem nastao je oko PFAS-a. U jednom nizvodnom piezometru utvrđen je zbroj analiziranih PFAS spojeva od 200,5 ng/L, u drugom 7,1 ng/L, dok je uzvodna vrijednost bila ispod granice kvantifikacije. Dominantan spoj bio je PFBS, dok PFOS nije kvantificiran.
Unatoč tome, u javnosti se govorilo o „PFOS-u“, „vječnom otrovu“, „trovanju Like“ i ugroženoj vodi za piće. Vrijednost od 200,5 ng/L uspoređena je s parametarskom vrijednošću od 100 ng/L za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji. Takva usporedba može poslužiti kao referenca za razumijevanje ozbiljnosti nalaza, ali piezometarska voda uz lokaciju otpada nije voda iz javne vodoopskrbne mreže. Javnost je, međutim, često čula samo da je vrijednost „dvostruko iznad dopuštene“.
Tko je odgovoran za komunikacijski kaos?
Fakultet je izrađivao vještačenje za potrebe kaznenog postupka, a ne priopćenje za građane. Zato mu se ne može pripisati glavna odgovornost za medijsku histeriju. Ipak, pojedine složene ili nedovoljno razgraničene formulacije olakšale su pogrešna tumačenja. Posebno je trebalo jasnije razlikovati svojstva analiziranih uzoraka od svojstava ukupne mase, opasnost od stvarnog rizika te podzemnu vodu iz piezometra od vode koju građani piju.
Veća odgovornost pripada institucijama koje su javnosti objavile stotine stranica tehničke dokumentacije bez kratkog i razumljivog sažetka. Građanima je trebalo odmah objasniti što je dokazano, što je procijenjeno, što je vrlo vjerojatno, a što još nije istraženo. Trebalo je objaviti kartu lokacije otpada, piezometara i javnih izvorišta te jasno odgovoriti na najvažnije pitanje: postoji li dokazana izloženost stanovništva?
Komunikacijski vakuum zatim su popunili mediji i političari. Naslovi o „zatrovanoj Lici“ bili su snažniji od stručnih ograda, a političke izjave često su prethodile potpunom čitanju nalaza. Ozbiljan lokalni okolišni problem pretvoren je u sliku regionalne katastrofe, iako takav prostorni opseg nije analitički dokazan.
Foto: Marko Šeper / Pixsell
Prosvjed kao posljedica izgubljenog povjerenja
Prosvjed održan 16. kolovoza 2026. na Trgu Stjepana Radića pokazao je da komunikacijski problem više nije apstraktan. Prema izvještaju Jutarnjeg lista okupilo se oko šest stotina građana, dok predstavnici lokalne i županijske vlasti nisu bili zamijećeni.
Poruke o strahu za djecu, zdravlje i budućnost Like ne mogu se svesti na puku „histeriju“. One su društvena posljedica dugog čekanja na sanaciju, nedovoljno dostupnih cjelovitih nalaza i nejasne podjele odgovornosti među institucijama.
Istodobno, emocionalna snaga prosvjednih poruka nije zamjena za analitički dokaz. Tvrdnje da je svih 37.000 tona opasan otpad, da PFAS već putuje Zrmanjom prema Jadranu ili da je dokazano trovanje stanovništva nadilaze ono što je dosad potvrđeno nalazima.
Medij smije prenijeti strah, bijes i političku optužbu, ali mora jasno označiti tko tvrdnju iznosi i odmah je usporediti s raspoloživim mjerenjima. U protivnom naslov pretvara moguć scenarij u gotovu činjenicu.
Ovaj prosvjed zato nije dokaz ekološke katastrofe regionalnih razmjera, ali jest dokaz krize povjerenja. Institucije je ne mogu riješiti porukom da građani paničare. Mogu je smanjiti samo objavom razumljivog sažetka svih analiza, karte putova podzemnih voda i javnih izvorišta, jasnog vremenskog plana sanacije te redovitih odgovora na pitanja građana.
Tamo gdje nema pravodobne i provjerljive informacije, prostor neizbježno zauzimaju strah, političko nadmetanje i najdramatičnija medijska interpretacija.
Foto: Marko Šeper / Pixsell
Novinarska odgovornost ne završava navodnicima
Novinar ne mora biti kemičar ili hidrogeolog, ali mora razumjeti da PFAS nije isto što i PFOS, da prisutnost tvari nije isto što i zdravstvena ugroženost te da rezultat jednog uzorka ne opisuje automatski 37.000 tona otpada. Naslov je također novinarska tvrdnja.
Ako u naslovu piše da je Lika otrovana, nije dovoljno u posljednjem odlomku teksta navesti kako javna vodoopskrba nije ugrožena. Ni prenošenje dramatične izjave političara ili aktivista u navodnicima ne oslobađa redakciju odgovornosti.
Tvrdnju treba provjeriti, usporediti s laboratorijskim nalazom i jasno označiti ako nije dokazana. Jednako tako, kada novi podaci pokažu da je ranija interpretacija bila pogrešna, medij ima obvezu objaviti ispravak s približno jednakom vidljivošću kao i prvotnu senzaciju.
Slučaj Gospić dovoljno je ozbiljan i bez pretjerivanja. Postoji nezakonito odložen otpad, lokalno onečišćenje tla i vrlo vjerojatan utjecaj na podzemne vode. Istodobno nije dokazano trovanje javne vodoopskrbe ni cijele Like. Obrana stručnosti ne znači umanjivanje problema, kao što upozoravanje na problem ne daje pravo na iskrivljavanje podataka.
Prava katarza sustava neće započeti glasnijim naslovima, nego jasnim razdvajanjem činjenica od procjena, opasnosti od izloženosti i lokalnog nalaza od regionalne katastrofe. Javnost ima pravo znati istinu – ali upravo zato ima pravo dobiti cijelu istinu, zajedno s njezinim granicama.
