Sindikat policijskih službenika ovim putem poziva Hrvatski sabor da u okviru predstojećih izmjena Zakona o policiji o kojima se govori unutar sustava, otvori pitanje koje je, prema našem mišljenju, od presudne važnosti za budućnost hrvatske policije – stvarne, a ne samo deklarativne depolitizacije policijskog sustava.

Obraćamo se vama jer nas Ministarstvo unutarnjih poslova nije uključilo u mišljenja i prijedloge izmjena dopuna zakona kojim se reguliraju između ostaloga prava i obveze policijskih službenika o kojima je sindikat dužan voditi brigu.

Ovo pitanje nije posljedica pojedinačnog događaja i afera koje se otvaraju u javnosti u posljednje vrijeme, a niti je usmjereno protiv jedne osobe. Posljednja događanja u policijskom sustavu samo su ponovno otvorila pitanje koje se, prema našem mišljenju, mora riješiti sustavno i zakonski.

POLICIJA NE MOŽE BITI DEPOLITIZIRANA SAMO NA PAPIRU

Hrvatska policija zakonom je definirana kao profesionalna služba i policijskim službenicima zabranjeno je članstvo u političkim strankama, a zakonom su propisana i ograničenja njihova političkog djelovanja. Od policijskog službenika očekuje se profesionalnost, zakonitost, nepristranost i postupanje neovisno o političkim interesima.

Međutim, kada govorimo o samom vrhu policijskog sustava, otvara se potpuno drugačije pitanje.

Ako policijski službenik mora biti depolitiziran, zašto institucionalni model izbora i odgovornosti prvog čovjeka policije, odnosno glavnog ravnatelja policije, ostavlja tako snažnu vezu između profesionalnog vrha policije i izvršne vlasti?

Glavnog ravnatelja policije bira se putem javnog natječaja na mandat od pet godina, ali ga imenuje i razrješuje Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra unutarnjih poslova. Istodobno, za svoj rad odgovara ministru unutarnjih poslova.

Time se otvara legitimno pitanje postoji li u takvom modelu dovoljna institucionalna zaštita profesionalne autonomije glavnog ravnatelja policije.

Jer nije dovoljno samo propisati da je policija depolitizirana, potrebno je stvoriti institucionalne mehanizme koji će omogućiti da policija u svom profesionalnom postupanju bude otporna na političke utjecaje.

 TKO KONTROLIRA ONOGA TKO KONTROLIRA CIJELI POLICIJSKI SUSTAV?

Posebno pitanje predstavlja sustav imenovanja i razrješenja policijskih rukovoditelja.

Ako je glavni ravnatelj policije središnja osoba kroz koju se ostvaruje ključan utjecaj na izbor i postavljanje profesionalnog rukovodećeg kadra u policiji, tada se koncentracija ovlasti ne zaustavlja na njegovu položaju.

Ona se spušta kroz cijelu hijerarhiju – od vrha policije, preko rukovoditelja policijskih uprava i policijskih postaja, pa sve do najnižih razina rukovođenja. U naravi se od glavnog ravnatelja policije ishoduje suglasnosti za rukovodeće radno mjesto do razne ne samo načelnika već i njegovog pomoćnika i s tim smo zapravo sve rekli koliko je policija depolitizirana. Možemo s razlogom izvesti samo zaključak da je policija depolitizirana samo na papiru jer cijeli sustav policijskih rukovoditelja, kojih ima itekako previše, je totalno politiziran.

 Zato se mora postaviti pitanje:

Može li policijski sustav biti stvarno depolitiziran ako postoji mogućnost da se kadrovska moć koncentrira u rukama vrlo malog broja ljudi, dok je politička vlast istodobno uključena u izbor i razrješenje prvog čovjeka policije?

To nije pitanje osobnih odnosa već je to pitanje sustava kontrola i ravnoteža. 

ZAŠTO BI POLICIJA MORALA IMATI DRUGAČIJI MODEL?

Usporedba s drugim sigurnosnim sustavima pokazuje da postoje modeli u kojima je izbor čelnika sigurnosnih institucija institucionalno podijeljen između više tijela.

Kod sigurnosno-obavještajnog sustava u postupku imenovanja i razrješenja ravnatelja sudjeluju predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a predviđeno je i prethodno mišljenje nadležnog saborskog odbora.

Sličan princip institucionalne podjele postoji i kod Oružanih snaga Republike Hrvatske, gdje u postupku imenovanja i razrješenja načelnika Glavnog stožera sudjeluju predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor kroz nadležni odbor.

Ne tvrdimo da policiju treba urediti na potpuno identičan način, ali smatramo da je opravdano otvoriti pitanje:

 Zašto se kod jedne od ključnih institucija nacionalne sigurnosti – hrvatske policije – ne bi osigurao model u kojem bi izbor, odgovornost i razrješenje njezina prvog čovjeka bili podložni snažnijem sustavu međuinstitucionalne kontrole?

MANDAT MORA ŠTITITI PROFESIONALNU ODLUKU

Posebno je važno pitanje mandata glavnog ravnatelja policije, jer on mora imati mogućnost donijeti profesionalnu i zakonitu odluku čak i onda kada ona nije politički poželjna i to je jedna od temeljnih pretpostavki profesionalne policije.

Ako osoba na čelu policije zna da njezin mandat ovisi o izvršnoj vlasti, potrebno je osigurati dovoljno snažne zakonske mehanizme koji će spriječiti da pitanje opstanka na funkciji postane važnije od profesionalne odluke.

Glavni ravnatelj policije mora odgovarati za svoj rad, ali istodobno mora biti institucionalno zaštićen od političkog pritiska.  Odgovornost i neovisnost nisu suprotstavljene vrijednosti. Naprotiv, upravo odgovornost prema više institucionalnih aktera može biti jedan od mehanizama zaštite profesionalne neovisnosti.

PROBLEM NIJE SAMO U VRHU POLICIJE

Danas se o depolitizaciji policije najčešće govori kroz zabranu političkog djelovanja policijskih službenika. Međutim, stvarna depolitizacija mora obuhvatiti i kadroviranje, način izbora rukovoditelja, njihove mandate, kriterije za imenovanje i razrješenje te sustav institucionalnog nadzora.

Jer ako se policijskom službeniku na najnižoj razini traži potpuna profesionalna i politička neutralnost, isti standard mora vrijediti i za policijski rukovodeći sustav.

Ne smije postojati situacija u kojoj policijski službenik mora biti politički neutralan, dok istodobno njegova profesionalna karijera može u velikoj mjeri ovisiti o odlukama hijerarhije čiji se vrh nalazi u neposrednoj vezi s političkom izvršnom vlašću.

ŠTO TRAŽIMO OD HRVATSKOG SABORA?

Sindikat policijskih službenika stoga poziva saborske zastupnike da u predstojećim izmjenama Zakona o policiji razmotre mogućnost uspostave novog modela kojim bi se:

OVO NIJE PITANJE NIKOLE MILINE - OVO JE PITANJE POLICIJSKOG SUSTAVA

Danas policijskim sustavom upravlja Nikola Milina i to već devetu godinu. U tom razdoblju, prema ocjeni Sindikata policijskih službenika, nije pokazao spremnost suprotstaviti se političkim interesima kada su oni u koliziji s interesima struke i zauzeti jasan stav u zaštiti profesionalnih interesa policijskih službenika. I zato ga često pozivamo na odgovornost i smatramo da je najlošiji glavni ravnatelj policije ikada u povijesti hrvatske policije.

Činjenica da je ponovno izabran za glavnog ravnatelja policije, odnosno da je on izbor Davora Božinovića, te da mu je povjeren i drugi mandat, unatoč tome što su se na javni natječaj javili i drugi kandidati sa zavidnim životopisima, dodatno otvara pitanje kriterija prema kojima se bira čelnik hrvatske policije i kakvu ulogu u tom izboru imaju profesionalni, a kakvu politički kriteriji.

U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti bivšeg glavnog ravnatelja policije Marka Srdarevića.

Dolaskom na dužnost glavnog ravnatelja policije Marko Srdarević otvorio je tri iznimno važne teme koje su se izravno odnosile na budućnost policijske struke i položaj policijskih službenika:

1. kaznenopravnu zaštitu policijskih službenika,

2. motivaciju policijskih službenika,

3. preustroj policijskih uprava, odnosno pitanje prevelikog broja neoperativnih ustrojstvenih jedinica i policijskih rukovoditelja.

To nisu bile marginalne teme. To su bila ključna pitanja koja su zadirala u samu organizaciju, učinkovitost i profesionalni položaj hrvatske policije i u tu svrhu pozvani su na dijalog svi sindikati koji djeluju unutar Ministarstva unutarnjih poslova te nije bilo podjela na reprezentativne i nereprezentativne jer ta podjela je jedino moguća i zakonita kada su i u pitanju kolektivni pregovori s Vladom Republike Hrvatske o Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike.

Prema stavu Sindikata policijskih službenika, upravo su takve promjene predstavljale ozbiljno zadiranje u postojeći način funkcioniranja policijskog sustava i odnos između operativne policije, rukovodećih struktura i političkog sustava.

Marko Srdarević na dužnosti glavnog ravnatelja policije zadržao se relativno kratko, nakon čega je razriješen dužnosti, a teme koje je otvorio nestale su iz fokusa dolaskom Nikole Miline na čelo policije, umjesto da su bile riješene ili sustavno nastavljene.

I tu dolazimo do posljednjih devet godina. Uloga Nikole Miline u tom se razdoblju, prema ocjeni Sindikata policijskih službenika, sve više svela na kadroviranje podobnih, umjesto sposobnih, širenje i stvaranje novih radnih mjesta koja ne prate stvarne potrebe operativne policije te uvođenje novih policijskih službenika kroz temeljni policijski tečaj.

Posebno problematičnim smatramo činjenicu da osoba nakon temeljnog policijskog tečaja, koji traje približno mjesec i pol dana, dobiva status policijskog službenika i sve policijske ovlasti, dok istodobno osoba koja se prijavi na redovni natječaj za policijskog službenika prolazi edukaciju koja traje godinu dana. Imena i prezimena osoba na tom tečaju također „vrište“ jer su tu većinom imena i prezimena supružnika i djece te rodbine policijskih rukovoditelja, a ono što još više brine je činjenica da te osobe prvo dobiju rješenje o radnom mjestu policijskih službenika iako nisu policijski službenici i nemaju uvjete za to radno mjesto, a tek nakon toga ih se upućuje na taj „brzinski“ tečaj da bi zadovoljile uvjete tog radnog mjesta. S druge strane drugi policijski službenici koji godinama rade na radnim mjestima srednje stručne spreme s visokom stručnom spremom ne mogu se niti javiti na ta radna mjesta jer se popunjavaju preko noći s ovom kategorijom osoba bliskih policijskim rukovoditeljima.

Postavlja se jednostavno pitanje:

Kako je moguće da za obavljanje istih policijskih poslova, uz iste policijske ovlasti i odgovornosti, postoje toliko različiti standardi obrazovanja i osposobljavanja?

Dok se istodobno povećava broj takvih ulazaka u policijski sustav, na terenu je sve manje policijskih službenika koji stvarno provode policijske poslove i to je ključni problem.

 Policijski sustav može imati sve veći broj zaposlenih, rukovoditelja i ustrojstvenih jedinica, ali ako na terenu, u policijskim postajama i na poslovima neposrednog obavljanja policijskih poslova ima sve manje policijskih službenika, onda moramo postaviti pitanje što se zapravo događa s policijskim sustavom i ako ovo nije ugroza nacionalne sigurnosti koje sustavno provodi Nikola Milina devet godina, onda što jest?

Istodobno svjedočimo odlasku policijskih službenika zbog nezadovoljstva, međuljudskih odnosa i narušavanja profesionalnog integriteta, kao i činjenici da policijski službenici koji su ispunili uvjete nailaze na probleme kada žele ostvariti pravo na mirovinu.

Dakle, s jedne strane imamo sve veći broj ljudi u sustavu, a s druge strane sve manje policijskih službenika koji neposredno obavljaju policijske poslove na terenu i brinu o sigurnosti građana i zaštiti ljudi i imovine. Uz navedeno policijske službenike koji su steli uvjete za mirovinu ne pošta se u zasluženu mirovinu uz famozno obrazloženje potrebe službe. 

Ako je cilj povećati učinkovitost policije, onda se mora postaviti pitanje zašto se povećava administracija i broj rukovodećih i drugih neoperativnih radnih mjesta, dok se istodobno smanjuje broj policijskih službenika na terenu. 

KOMUNIKACIJA I ODGOVORNOSTI NIKOLE MILINE

Poseban problem predstavlja način komunikacije čelništva policije sa sindikatima i javnošću. Prema ocjeni Sindikata policijskih službenika, Nikola Milina tijekom svog mandata nije uspostavio kvalitetan i otvoren odnos komunikacije sa svim sindikatima koji djeluju u Ministarstvu unutarnjih poslova, a njegovu komunikaciju s javnošću također obilježavaju ozbiljni nedostaci i manjak kompetencija. U situacijama kada bi očekivali da glavni ravnatelj policije Nikola Milina jasno i neposredno komunicira o radu policije, u javnosti se vrlo često pojavljuje ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

Time se otvara pitanje:

 Zašto ministar Davor Božinović mora preuzimati komunikacijsku ulogu glavnog ravnatelja policije?

 Ministar Davor Božinović je politički čelnik Ministarstva unutarnjih poslova, dok je glavni ravnatelj Nikola Milina profesionalni čelnik policije.

 Ako je policija profesionalna i depolitizirana služba, onda je logično očekivati da o stručnom i operativnom radu policije u prvom redu govori njezin profesionalni čelnik, a to je glavni ravnatelj policije Nikola Milina. Umjesto toga, prema onome što javnost može pratiti, u pojedinim situacijama ministar Davor Božinović daje izjave o kriminalističkim istraživanjima i postupanjima policije.

To otvara još ozbiljnije pitanje – kako i na temelju kojih informacija ministar Davor Božinović raspolaže podacima o pojedinim kriminalističkim istraživanjima te gdje je granica između političke odgovornosti ministra i operativnog rada policije, osobito kada je riječ o informacijama na koje se primjenjuje institut tajnosti izvida?

Ako su izvidi tajni, tada se mora jasno znati tko smije znati, tko smije govoriti i na temelju koje zakonske ovlasti i zadire li politika i u taj segment policijskog posla?

 Ne može se istodobno javno inzistirati na profesionalnoj i depolitiziranoj policiji, a onda dopustiti da politička vlast bude dominantan glas kada se javnosti objašnjavaju konkretna kriminalistička istraživanja.

 Zato ponovno naglašavamo: OVO NIJE PITANJE NIKOLE MILINE. OVO JE PITANJE POLIICJSKOG SUSTAVA. Jer sutra na mjestu glavnog ravnatelja policije može biti netko drugi, a ako zakon i sustav ostanu isti, ostat će i isti problem.

 Ne smije se dogoditi da kvaliteta policije, njezina profesionalna neovisnost, kadroviranje, organizacija i odnos prema politici ovise o tome tko je trenutačno glavni ravnatelj policije i kakav odnos ima s političkom vlašću.

 O MORALNOSTI I ODGOVORNOSTI NIKOLE MILINE, ALI I ODGOVORNOSTI POLITIKE

O moralnosti i odgovornosti Nikole Miline, koji nije samo policijski službenik nego i državni dužnosnik, moglo bi se puno toga reći. No, možda najbolje govori sama činjenica da ga je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dva puta sankcioniralo, i to temeljem prijava ovog Sindikata, zbog pitanja vezanih uz primanje regresa, božićnice i dara za djecu, odnosno naknada koje mu kao državnom dužnosniku ne pripadaju.

 I unatoč tome, Nikola Milina i dalje obnaša dužnost glavnog ravnatelja policije – prvog čovjeka hrvatske policije.

 Svatko tko imalo drži do osobne odgovornosti, profesionalnog integriteta i moralnih standarda koje bi upravo policijski službenik trebao predstavljati, nakon prvog takvog slučaja barem bi se zapitao treba li i dalje obnašati svoju dužnost. Nakon drugog puta to pitanje postaje još ozbiljnije jer govorimo o čelniku policije.

 O čovjeku koji od svakog policijskog službenika očekuje zakonitost, odgovornost, profesionalnost i poštivanje propisa, a kada se isti ti standardi dovedu u pitanje na samom vrhu sustava, onda bi odgovornost trebala biti još veća.

 No, ovdje priča ne završava s Nikolom Milinom.

 Ono što nas još više zabrinjava jest reakcija, odnosno izostanak reakcije ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i premijera Andreja Plenkovića koji predstavlja Vladu Republike Hrvatske koja je Nikolu Milinu imenovala na tu dužnost.

Ministar Božinović predložio je Nikolu Milinu za glavnog ravnatelja policije, a Vlada Republike Hrvatske ga je na tu dužnost imenovala. Nakon svega što se dogodilo, nakon dva postupanja Povjerenstva, ni ministar ni Vlada Republike Hrvatske očito ne smatraju potrebnim javno otvoriti pitanje njegove političke i institucionalne odgovornosti.

Ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo i kao da se ne radi o čelniku policije, odnosno kao da isti standardi odgovornosti koji vrijede za policajca na terenu ne moraju vrijediti za prvog čovjeka policije.

I zato se moramo zapitati – zašto politici odgovara upravo ovakav glavni ravnatelj policije?

Jer teško je ne postaviti pitanje može li osoba koja je nakon ovakvih slučajeva i dalje na čelu policije biti dovoljno neovisna da se, kada je to potrebno, suprotstavi političkom pritisku i stane na stranu struke, zakona i svojih policijskih službenika.

Ne tvrdimo da politika njime manipulira, ali dužni smo pitati stvara li se upravo takvim odnosom sustava prema glavnom ravnatelju policije prostor za politički utjecaj na osobu koja bi morala biti neovisna u zaštiti profesionalnog integriteta policije.

Jer policiji ne treba glavni ravnatelj policije koji će biti dobar politici, već policiji treba glavni ravnatelj policije koji će biti dobar zakonu, struci, policijskim službenicima i građanima Republike Hrvatske.

A kada nakon dva ovakva slučaja izostane bilo kakva ozbiljna reakcija onih koji su ga postavili i koji ga mogu razriješiti, onda više nije pitanje samo moralnosti i odgovornosti Nikole Miline.  To postaje pitanje moralnosti i odgovornosti cijelog sustava koji takvo ponašanje tolerira. 

I zato ćemo i dalje postavljati pitanje:

Je li Nikola Milina problem ili je problem sustav koji ga, unatoč svemu, i dalje drži na čelu hrvatske policije?

Zato tražimo od vas saborskih zastupnika Hrvatskog sabora u predstojećim izmjenama Zakona o policiji ne raspravljate samo o tome tko će biti glavni ravnatelj policije, nego prije svega o tome kakav policijski sustav želimo imati i kakve institucionalne mehanizme moramo uspostaviti da bi policija doista bila profesionalna, učinkovita, odgovorna i otporna na političke utjecaje.

Slučaj afere „Nakaze“ pokazao je zapravo kako policijski sustav trenutačno funkcionira i ne može se očekivati da će hrabru šibensku policijsku službenicu zaštititi sustav na čelu kojega je ovakav glavni ravnatelj policije i da će ići protiv svog rukovoditelja za kojeg je on dao suglasnost i politike koja ga je postavila. Zapitajte se koliko ima takvih slučajeva i koliko ima policijskih službenika koji nemaju hrabrosti prijaviti nego će radije okrenuti glavu, mi takvu policiju ne želimo, a vjerujemo niti hrvatski građani, a vi ste ti koji te građane predstavljate u Hrvatskom saboru.

Ako se policijskom službeniku zakonom zabranjuje političko djelovanje, onda isti princip profesionalnosti i depolitizacije mora biti ugrađen u cijelu hijerarhiju policijskog sustava – od prvog čovjeka policije do policajca koji svakodnevno izlazi na teren.

Policija mora pripadati građanima i zakonu, a ne politici. 

No, bez obzira na to tko se nalazi na čelu policije, nijedan sustav ne bi smio ovisiti o osobnim karakteristikama, političkoj bliskosti ili odnosima pojedinaca i biti talac te osobe i politike.

Dobar sustav mora biti otporan i na dobre i na loše kadrovske odluke, zato se ne smije postavljati pitanje samo je li određeni glavni ravnatelj policije dobar ili loš.

Pravo pitanje je:

Može li hrvatski policijski sustav biti dovoljno profesionalan i otporan na političke utjecaje ako je njegov prvi čovjek istodobno kadrovski i institucionalno snažno vezan uz izvršnu vlast?

Ako želimo policiju koja će biti jednako odgovorna prema svakom građaninu, bez obzira na njegovu političku, društvenu ili bilo koju drugu pripadnost, tada moramo osigurati da i sama policija bude zaštićena od političkog utjecaja.

Policijski službenici ne smiju biti politički, policija ne smije biti politička, ali zato zakonom mora biti osigurano da ni profesionalni vrh policije ne bude doveden u položaj u kojem njegova profesionalna neovisnost može ovisiti o političkoj volji.

Zato pozivamo Hrvatski sabor da pitanje depolitizacije policije ne bude svedeno samo na zabranu političkog djelovanja policijskih službenika, nego da otvori pitanje cjelokupnog modela upravljanja, imenovanja, razrješenja i institucionalnog nadzora hrvatske policije.

Jer depolitizirana policija nije ona u kojoj samo policajac ne smije biti član političke stranke, depolitizirana policija je ona u kojoj ni jedan politički interes ne smije biti iznad zakona, struke i javnog interesa.

S poštovanjem, 

P R E D S J E D N I K

Mario Puškarić. mag. crim., v.r.