BUDUĆI da je moguće kako su mlađi ljudi zaboravili što su o proslavi 1. maja čuli u školi – jer se najvećem svjetskom radničkom blagdanu u Hrvatskoj, službeno, pridaje manje pažnje nego Hitlerbart-u paradnog neofašiste Marka Skeje – podsjećamo kako je 1. svibnja 1886. godine u Chicagu prosvjedovalo oko 40 tisuća radnika ističući zahtjeve tzv. tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Tijekom tih demonstracija, policija je ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Puno je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

U spomen na to krvoproliće, na 1. kongresu Druge internacionale, održanom 1889. u Parizu, odlučeno je kako će svake godine 1. maja biti održani radnički prosvjedi. Već od sljedeće, 1890. godine, taj je datum postao 'međunarodnim danom opće solidarnosti radništva'.

U kojoj mjeri je ondašnja hrvatska radnička klasa bila napredna govori činjenica da se i u Hrvatskoj praznik rada počeo slaviti 1890. godine.

Kako za vrijeme jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja nije bilo oportuno da 1. maja štrajkaju, ustvari, poslodavci ('vlasnici sredstava za proizvodnju'), predviđeni radnički prosvjedi pretvoreni su u proslave. Vjerojatno, željelo se poručiti kako radnička klasa više nema razlog za prosvjedima, jer su tvornice njihovo vlasništvo, a uprave pod njihovom kontrolom.

Nakon što su – tijekom udruženog zločinačkog poduhvata – čisti neofašisti i prljavi komunisti s kriminalcima najgore vrste, formalno-pravno, razvlastili „radni narod" kako bi mogli provesti milenijsku pljačku i „zakonito" prisvojiti njihovu imovinu, „proleteri" koji su se u Hrvatskoj djelatnicima počeli klicati, 1. maja osjećali su se kao govno na kiši. Protiv nove vlasti i kapitalista nisu mogli štrajkati, jer su ih sami 'proizveli', a proslave socijalističke provenijencije ne bi bile tek anakronizam nego i zloban sarkazam na vlastiti račun.

Ostao im je tek grah

Grah je oduvijek bio radničko jelo. Njegova energetska vrijednost u 100 grama je 333 kalorije, od čega je 60 posto ugljikohidrata. Zbog toga su radnici i težaci, nakon jedne dobre porcije graha, bili spremni za dugotrajan naporan posao.

Danas, dakako, hrvatska radnička klasa (ma što to bilo) i oni koji im podilaze, ne kuhaju grah (tek) zbog toga jer je hranjiv, nego zbog toga jer je svojevrsni alibi simbol. I to dvostruki. Simbol radništva koje je tijekom kapitalizma prosvjedovalo protiv eksploatatora i simbol samoupravljača koji su tijekom socijalizma slavili pobjedu nad društvenim parazitima.

Alibi simbol jer, u konačnici, oportunizirani sindikalni lideri nisu u funkciji radništva nego kapitalista, a pseudoljevica nema ambiciju kapitaliste razvlastiti nego s njima kohabitirati.

Vjerojatno zato HDZ, kao sinonim „slobodne, neovisne, demokratske, pravne…" aktualne hrvatske države, 1. maja, 'po šumama i gorama', ne kuha grah. Dapače, od 1. maja i onoga što on simbolizira, napadno se distancira koliko i od proslave Dana pobjede nad fašizmom. Što je potpuno razumljivo jer je to sukladno njihovoj djelatnoj političkoj agendi.

Zbog toga, nerazumljivo je što hrvatski proletarijat i pauperizirani srednji sloj hrvatskog građanstva ('Hrvatice, Hrvati i ostali') masovno glasaju za HDZ i na taj način daju politički legitimitet svim marifetlucima koje im, već tri desetljeća, čine nominalno njihovi politički protivnici.

Naročito je to nerazumljivo onima koji ne znaju što je alternativa tom i takvom HDZ-u.