Igor Vidaković za portal Sportski kod, razgovarao je sa slavonskobrodskim košarkaškim trenerom, Krunoslavom Rimcem. Njegov intervju u cijelosti prenosimo sa stranice sportskikod.com.

SLAVONSKI BROD - Bombarder iz Livna. Ili iz Slavonskog Broda. Krunoslav Rimac je to. Morao sam prije nego započnem rešetanje pitanjima provjeriti odakle je ovaj bivši igrač, nekad uspješnog prvoligaša iz grada na Savi, jer malo tko ostane živjeti i raditi u klubu u kojem je započeo igračku karijeru, a nije iz Hrvatske. Na kraju smo se složili zajedno da je Kruno ipak iz Livna, ali zaljubio se u Slavonski Brod, došla je tu i obitelj i sve ostalo je povijest. Kruno je rano završio igračku karijeru, nažalost zbog ozljeda, ali to ga nije spriječilo da se i dalje nastavi baviti košarkom pa je patike zamijenio cipelama. Kako je tekao njegov put, na što je sve nailazio na njemu, kako se gdje snašao i što trenuto proživljava, otkrio nam je u iscrpnom intervju za naš portal. Uživajte!

Kruno, već si dosta godina u igračkoj mirovini, ali u ulozi trenera. Kako je prošao tvoj početni period iskakanja iz patika u cipele?

Eto prošlo je otprilike šest godina od mog prekida igranja, koje je nažalost došlo zbog ozljede koljena. Moram priznati da me to sve prilično iznenadilo, jer nakon toliko godina profesionalnog igranja, odricanja i svega, prebrzo i nesretno je to sve došlo. I onda kao da sam stao ispred nekog zida i nisam znao što dalje. Obitelj je tada došla sa mnom, žena i dvoje djece i nisam znao gdje dalje krenuti. Ipak, odlučio sam zajedno sa obitelji ostati u Slavonskom Brodu, što su u tadašnjem klubu Đuri Đakoviću (ex Svjetlost Brod) odlično prihvatili i ponudili su mi mjesto pomoćnog trenera Nevenu Plantaku.

Tu je onda i započeo tvoj trenerski put…

Tako je. Počeo sam otkrivati neke čari tog posla koji sigurno nije lagan. Šteta za mene je bila što je to sve prekratko trajalo, jer klub nakon toga nije zaživio dovoljno dugo da ja skupim iskustvo sa nekim provjerenim trenerskim imenom, iako sam nakon što je Plantak otišao, na kratko preuzeo seniorsku momčad kao prvi trener. U ta dva-tri mjeseca to je ispalo jako dobro, odigrali smo nekoliko odličnih utakmica, Alkar kod kuće, jaki Jolly sa Amerikancima, Bubalom, Vrsaljkom…no, to je kratko trajalo i tog mi je najviše žao. No, skupio sam u to vrijeme dosta iskustva svakakvih, koja su mi kasnije ipak dosta pomogla.

Jesi li zadovoljan s igračkom karijerom, koja je nažalost bila obilježena i nekim ozljedama?

Mogu reći da jesam. Nažalost te su mi se ozljede križnih ligamenata dogodile u najboljim godinama, kada sam bio na visokoj razini. No, kada se okrenem unazad moram biti zadovoljan. Bio sam tri puta dio B-reprezentacije Hrvatske, u kojoj su tada igrali Ante Tomić, Kruno Simon, Luka Žorić, Damir Rančić i na kraju sam ispao skoro pa zadnji, kao 13 igrač, što mi je ipak bila velika čast. Tri puta sam bio all-star igrač, dva puta ga osvojio, dva puta pobijedio u natjecanju u tricama, upoznao sam jako puno ljudi, prijatelja i to me sigurno veseli iz tog razdoblja života. Sa mnogima iz tih dana se i dan danas čujem, vidim, razmjenjujem iskustva i sigurno je da mogu biti ponosan na te dane.

Trenerski staž proveo si i još provodiš u radu sa mladima u Slavonskom Brodu. Za igrača prvoligaškog kalibra, kao što si ti bio, sigurno jedna satisfakcija da možeš svoje znanje prenijeti na mlade?

Tu sam i odigrao svoje prve seniorske minute i proveo najveći dio svoje karijere pa se i ova profesija trenerska nametnula kao logičan slijed događanja. Ono što je meni zadovoljstvo je to što sudjelujem u radu sa mladima, što im mogu prenijeti znanje, što košarkaško, tako i u samoj izgradnji tih mladih ljudi, bez obzira hoće li oni nastaviti jednog dana igrati košarku ili ne. Dosta je tu i drugih stvari, osim košarke, jer ti njima moraš biti uvijek pri ruci, izvući ih na pravi put i veseli me što imam i mogu im nešto pokazati i naučiti ih.

Počeo si u Đuri Đakoviću tadašnjem, no onda je uslijedilo nekoliko promjena u brodskoj košarci, bar što se tiče klubova i organizacija…

Počeo sam u Đuri Đakoviću, no kad se klub ugasio, Marko Blažević tadašnji potpredsjednik Đure Đakovića i još nekoliko ljudi, su na tragu tog kluba osnovali Slavonski Brod 1946. To je funkcioniralo odlično neke četiri godine, bilo je tu redovito poluzavršnica i završnica sa kadetima i mlađim kategorijama, a prošle godine igrali smo Jedinstvenu kadetsku ligu, a u Slavoniji smo cijelu sezonu odradili bez poraza. U tom smo periodu čak i napravili jednog U-16 reprezentativca, Sandra Rašića, sadašnjeg igrača Cibone, koji je nakon dugo godina bio prvi igrač iz Slavonskog Broda, od Kovača, Karlovića, Ćosića, koji je imao ozbiljnu ulogu u reprezentaciji.

No, niti ta priča nije dugo potrajala, nažalost…

Kao i većina ovdje, pojavili su se neki problemi sa financijama i na jednom višem nivou mi nismo mogli participirati. Nakon toga, došla je nova uprava u klub, gdje se ja sa njima jednostavno nisam našao i došlo je do rastanka i mog odlaska u KK Brod, bivši ŽKK Brod, gdje je predsjednica Kornelija Kvesić i Kristina Pehar.

Za tobom je otišla i nekolicina igrača, što te sigurno kao trenera veseli, dečki su prepoznali tvoj rad i odnose s njima. Koja je tajna?

Što se tiče programa, vodim predkadete i kadete. Sa kadetima smo prvi u regiji bez poraza, a kako je KA Osijek u JKL, mi idemo na završnicu kupa Regije i tu smo ispunili neki cilj. Sa predkadetima nam slijedi borba za poluzavršnicu, a ono što je dobro da imamo veliku bazu djevojčica i dječaka. Ono što mene može veseliti je da su ti momci prepoznali moj rad i smjer u kojem to sve ide. Nema tu neke velike filozofije, mi imamo odlične uvjete i to pokušavamo iskoristiti maksimalno. Njihov napredak se vidi i to moramo im pružiti neku sigurnost i napredak je vidljiv, korektan odnos prema njima na prvom je mjestu. Jer danas mi nismo samo treneri, nego i na neki način roditelji, učitelji i kompletna podrška. Tu je sigurno i dobra stvar što imamo i sa samim roditeljima odličan odnos i mislim da je to presudno.

Bolji poznavatelji naše košarke znaju kakav si igrač bio, lijepa muzejska rukica i mekan šut bile su tvoje odlike. Ima li u tvojoj ekipi netko tko iskače po kvaliteti?

Sigurno da ima. Ono što oni posjeduju je talent. Svi znamo kako je danas teško doći i to recimo te Premijerligaške razine. Treba imati puno sreće, ali i rada. Na nama trenerima je da nekako pokušamo iz njih izvući što više, da ako odu jednog dana od nas imaju tu neku radnu naviku i da se ne zadvoljavaju sa nekakvim prosjekom.

Koji su planovi i ciljevi tvog kluba u skoroj budućnosti?

Privući što više djece, to je osnov svega. Imamo materijala za to, razne turnire, gradsku ligu sa ŠK Klasije i ŠK Tigrići, gdje je cilj proširiti bazu i omasovit košarku. Kroz naš kamp koji organiziramo od 15.6. do 22.6. u Trogiru ćemo pokušati dobiti još više djece. Oformit ćemo nagodinu juniorsku momčad, tako da ćemo uz predkadete i kadete, imati tri kategorije u klubu. Mi želimo iz godine u godinu dići sve ovo što sada radimo na još veći nivo i toga se držimo, mislim da u ovim uvjetima koje trenutno imamo, to i možemo.

Slavonski Brod je jedno vrijeme bio glavno uporište košarke u ovom dijelu Hrvatske, sa nizom dobrih igrača. Grad već godinama nema ozbiljnu seniorsku košarku, što je i dalje nezamislivo. Što se dogodilo?

Po meni je najveći problem ovdje što se izgubila baza domaćih igrača. Ok, i ja sam došao sa strane, no evo zadržao sam se tu i duže. No, mišljenja sam da je klub trebao ići u smjeru da se u toj seniorskoj ekipi zadrži barem recimo osam igrača iz svog pogona pa uz četiri-pet kvalitetnih pojačanja gura sezona. Ono što je bio problem je rezultat. Cijelo vrijeme se ganjao neki rezultat i ti domaći momci nisu dobivali priliku, iako je i bilo igrača iz ovog našeg dijela, kao recimo Hrvoje Kovačević, Marko Raič pa Veljko Budimir, ali oni su tu bili kao domaći jer su iz ovog kraja, dok je stranaca bilo realno previše i onda kada je došao problem sa novcima, ti domaći momci se nisu više htjeli vratiti u klub, vjerojatno razočarani odnosom prema njima. Mi smo uvijek bili tu klub kao okosnica regije, privlačili su se mladi igrači iz okolice i to je išlo u dobrom smjeru, no negdje se taj put iskrivio i evo do sada nitko nije našao rješenje da taj klub opet vrati u život kakav je bio i prije.

Novi ljudi u klubu bili su "puni ideja” kada su dolazili…

Tako nekako. Kako to i ide obično kod nas, koristi se ona "mi ćemo to ovako, mi ćemo to bolje nego vi” i eto vidimo sad nakon nekog vremena kako to izgleda. Mislim da klub bez pomoći grada i županije ne može nešto više od ovoga, a realno trebao bi.

Ako pogledamo klubove koje imamo u dva najviša ranga, vidimo da je tu Osijek u Premijer ligi, koji je nakrcan igračima sa strane (samo dva domaća) te Đakovo u Prvoj ligi. Općenito loša situacija…

Vrijednosnice imaju taj neki svoj smjer u kojem rade i to treba poštivati, ali mislim da je previše igrača sa strane, no to je njihova politika i ne mogu si dati za pravo da se miješam, vrijeme će pokazati da li je to ispravan put ili ne. Što se tiče Đakova, mogu reći da mi je drago da je jedna takva sredina dobila priliku igrati Prvu ligu. Uvijek je tamo bilo dobrih, mladih igrača, okosnica je uvijek bila na domaćem kadru i to je lijepa priča, nadam se da će u ova zadnja dva kola uspjeti izboriti ostanak.

Što te konkretno privuklo i zadržalo da ostaneš u Slavonskom Brodu i nakon karijere?

Dosta me stvari vezalo za ovaj grad. Tu sam se afirmirao kao igrač, stekao neko iskustvo i u četiri provedene godine upoznao puno ljudi i jednostavno se ostanak ovdje sam nametnuo.

Činjenica je da mladi iz ovog dijela Hrvatske čim dobiju prvu šansu i priliku odlaze, trbuhom za kruhom i da je teško zadržati ih. Neki od njih uspiju, neki se pogube…odlazi li se prerano možda? S druge strane, činjenica je da novac danas diktira gotovo sve, od neke ljubavi se odavno ne živi, druga su vremena potpuno…

Dosta je tu stvari koje su pod upitnikom. Svatko od njih ima neki svoj put i ne mogu svi dosegnuti neki top status, ali oni koji do tog i dođu su teško zadrživi, to je jasno. Roditeljima se slože dobre priče, novac nažalost diktira sve i svi žele što prije osigurati egzistenciju, a tu su i menadžeri i onda je to neki spoj na koji je teško utjecati.

Radiš trenutno s mladima, tvoja je ekipa prošle godine igrala JKL, upoznat si sa tim sustavom. Je li ta liga dobar projekt saveza?

Definitivno odličan projekt saveza. Sve je drugačije onima koji igraju, svaki tjedan jedna teška utakmica, radiš skauting, razmjenjuješ iskustva i puno toga dobroga je napravljeno. Gospodin Mladen Erjavec je počeo raditi regionalna okupljanja i širiti bazu i zaključilo se da više nema šanse da niti jedan kvalitetan igrač prođe ispod radara, u bilo kojoj regiji. Bio sam dio te priče i jako dobro znam što pričam. On je u sve o donio jednu ozbiljnost i plan. Svake godine su jedno do dva okupljanja u regiji, nekoliko treninga, radi se selekcija i onda te regije igraju međusobno, kako bi se filtrirali oni najbolji. Ja se nadam samo da će taj projekt zaživiti što dulje, jedan dio rezultata smo već vidjeli u Novom Sadu.

Pratio si reprezentaciju i ovaj kaos koji je nastao sada. Tu si u tom trenerskom poslu pa vidiš neke stvari. Mladi nam rano odlaze van, ne proizvodimo dovoljno dobre igrače za reprezentaciju i očito je da nešto moramo mijenjati…što je po tebi ključ promjena?

Ono što je mene tu malo zaboljelo je izjava iz stručnog savjeta da oni u reprezentaciji imaju igrače samo mjesec dana, a preostalo vrijeme su u svojim klubovima. Kakva je to poruka klubovima iz kojih oni dolaze? To znači da struka u Cedeviti, Ciboni, Zadru i Splitu ne radi dobro? To se onda reflektira i na mlađe kategorije. Ako smo tu detektirali problem, onda ga idemo riješavat. Kvalitetan program i smjer moramo imati. Da svi idu u jednom jednakom istom smjeru, da proizvedemo klupske igrače prije svega. Što se tiče samog rezultata reprezentacije, mišljenja sam da nešto "unutra” nije štimalo. Bio sam gledati utakmicu protiv Litve i sami neki govori tijela igrača i izbornika nisu mi sjela i nisu dobro izgledala.

Još je nekoliko upitnika…

Naravno, prije svega mene zanima zašto je jedan Milutinov igrao za Srbiju nakon utakmice u Euroligi, Micić iz Efesa pa Lučić iz Bayerna, a za nas nisu neki igrači, kao recimo Simon? Nešto tu nije "šljakalo” kako treba i mislim da su tu bile neke druge stvari u pitanju. Davno smo izgubili taj neki kult reprezentacije i to prvo trebamo vratiti.

I za kraj jedno pitanje za budućnost. Ima li Kruno ambicija jednog dana voditi neku seniorsku momčad?

Naravno. Danas, sutra mi je želja probati okušati se u nekog seniorskoj ekipi, ali prvo bih volio provesti neko vrijeme sa jednim iskusnim trenerom, skupiti malo još iskustva, da budem spreman do kraja, ali stepenicu po stepenicu. Ne bih se bunio da trenerska karijera bude kao i igračka.