VIJEST o smrti engleske kraljice Elizabete II. odjeknula je svijetom i trenutno je jedna od top-tema u medijima i na društvenim mrežama. Sudeći prema reakcijama javnosti, prije svega britanske, ali i izrazima sućuti svjetskih lidera, i vodećih i manje poznatih, Elizabeti II. bit će upriličen veličanstven pogreb, što je potvrđeno i najavama.

Nema sumnje da će to biti i medijski spektakl, kakve smo već imali prilike gledati na TV-u ili internetu, kada su „u vječnost“ praćeni svjetski političari (Hugo Chavez), vjerski vođe (papa Ivan Pavao II.) i druge poznate ličnosti (Lady Diana). Radi se, dakle, o fenomenu novijeg datuma, naročito od pojave interneta kao medija koji je svijet definitivno sveo na „globalno selo“, dok su masovni pogrebi kao ritual ipak mnogo stariji. Da su ih imali primjerice rimski i kineski carevi, može se opravdano pretpostaviti i procijeniti na temelju dva za ovu pojavu ključna čimbenika: značaja koji su te ličnosti imale u svom vremenu i brojnosti populacije kojom su vladale. Ovaj prvi je svakako zanimljiviji.

Ako taj čimbenik uzmemo u obzir, misao, kada je riječ o našim prostorima, gotovo automatski leti u Kuću cvijeća. Pogreb Josipa Broza Tita bio je dosad najveći medijski, politički i generacijski događaj svih država koje su proizišle iz SFR Jugoslavije i jedno od mitskih „općih mjesta“ u memoriji o bivšoj zajedničkoj državi. Procjenjuje se da se u tih sedam dana službene žalosti Titovu grobu došlo pokloniti između pola milijuna i milijun pripadnika „svih naroda i narodnosti“, što potvrđuje „status božanstva“ koji je taj državnik, maršal i predsjednik predsjedništva uživao među svojim građanima. Međutim, ono što je ovome pogrebu priskrbilo titulu jednog od najznačajnijih u povijesti jest činjenica da mu je nazočila svjetska politička elita - predsjednici, kraljevi, kraljice, prinčevi, premijeri i drugi dužnosnici iz čak 128 zemalja. Političkim iščitavanjem i „prebrojavanjem uzvanika“ u toj glamuroznoj sviti jasno se vidjelo da je Tito zaista uživao podršku obaju tadašnjih blokova (zemlje pripadnice Pokreta nesvrstanih, koji je sam i osnovao, izlišno je navoditi), a nedolazak američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji se nije htio susresti s Brežnjevom, predstavnikom Sovjetskog Saveza, svjedočio je o tada napetim odnosima između Istočnog i Zapadnog bloka.

I ova nas priča podsjeća da se pogrebi prave „zbog“ pokojnika, ali „radi“ živih, odnosno, da je pogreb, kao i svaki ritual, jedna poruka.

Mlađim čitateljima, kojima je vrijeme Tita i ostalih spomenutih ličnosti možda jednako „daleko“ kao i vrijeme rimskih i kineskih careva, zanimljivo bi moglo biti da svoje roditelje ili bake i djedove pitaju što su radili dana 8. svibnja 1980. u popodnevnim satima. Zvuči suludo da se netko toga sjeća? Zaista, mnogi i dan-danas pouzdano mogu reći gdje su se nalazili i što su radili u trenutku kada je stigla vijest o smrti lidera za kojega su mislili „da neće nikada umrijeti“.

Govor li prodor ovoga događaja u „deep core“ memoriju jedne generacije više o samom Titu ili toj generaciji? Vjerojatno i jedno i drugo te, na neki način, postaje metaforom za odnos koji je vladao između njih.

Neki misle kako je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i druga velika ličnost iz hrvatske bliže povijesti, volio u pojedinim stvarima imitirati „zemljaka“, Zagorca, Tita i svog nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika (Tuđman je bio general u JNA). Imitacija je, kaže se, najviši oblik divljenja. Ako je u tome uspio s bijelom generalskom uniformom i vojnim paradama, Tuđmanov pogreb pokazao je da je na tome i ostalo. Iz svijeta, došla su mu se pokloniti tek dva čelnika. Izostanak sa sprovoda, kao i u Carterovu slučaju, i ovdje je bio znakovit: pred smrt, kasnih devedesetih, Tuđman je zaoštrio odnose sa Zapadom i doveo Hrvatsku u stanovitu izolaciju.

S druge strane, hrvatski narod imao je sasvim drugu poruku - i Tuđmanovoj smrti nazočile su tisuće Hrvata iz zemlje i susjedstva. Ova priča govori da „domaća“ i „inozemna“ naklonost prema političaru ne idu uvijek zajedno.

Hoće li se kraljici Elizabeti II. doći pokloniti više uglednika nego Titu ili, recimo, Ivanu Pavlu II.? Ako i bude tako, u „obranu“ ove dvojice može se reći da su svoj veličanstveni sprovod „zaradili“ i aktivnim djelovanjem, oblikujući globalnu stvarnost, dok je engleska kraljica, u zemlji najstarije parlamentarne demokracije, bila ipak samo politički „fikus“. Ljudi - ovaj put više mlađi nego stariji - elegantnu će britansku damu od 96 godina više pamtiti po internetskom „mimu“ za dugovječnosti. Stoga, silne gomile koje će je nesumnjivo oplakivati više će svjedočiti o Britancima urođenom poštovanju prema kraljevskoj dinastiji, a globalno, o političkom respektu prema Velikoj Britaniji, čiji je kraljica Elizabeta II. tek simbol.

Želi li se odmjeriti „veličina“ nekog spektakularnog pogreba, odnosno, pokojnika, bit će uputnije krišom, ispod tamnih naočala za prikrivanje stvarnih ili odglumljenih suza, počasnih plotuna i govora, provjeriti „tko je došao, a tko nije“ nego se rukovoditi (samo) brojnošću uzvanika.