MNOGE datume ne pamtim. Ne pamtim rođendane, godišnjice i slična događanja. Važniji su mi oni obilježeni crvenim slovima u kalendaru. Tada znam da je to neradni dan, pa ako je još u tjednu, odlično. Mali predah. Tipična sam radoholičarka, država me mora natjerati da uzmem slobodno.

No, 30. lipnja 2024. nikada neću zaboraviti, taj datum će ostati trajno zabilježen u mom sjećanju. Tada sam napipala kvrgu u lijevoj dojci.

Suprug i ja trebali smo, nakon dugo vremena, otputovati 1. srpnja zajedno na godišnji. Valjda od kraja korone nismo proveli više od nekoliko dana zajedno, a sad smo si složili čak cijela dva tjedna. I onda kad sam se otišla istuširati osjetila sam pod prstima nešto tvrdo. Nešto duboko, prilično veliko i tvrdo na dodir. Opipala sam i drugu dojku. Sve je bilo u redu. Opipala sam ponovno prvu. I dalje je bila tvrda na dodir. Rekla sam sama sebi: “U redu, sad ću se obući i izaći i neću nikome ništa reći. Reći ću da sutra idem do svog doktora jer sam bila na nekom ultrazvuku štitnjače, a moram i zbog tlaka na kontrolu. Neću ništa drugo spominjati.“ Tako sam i učinila.

Moj doktor se baš nije pokazao kao neki stručnjak. Dao mi je uputnice za UZV („Mogu li ga napraviti privatno?“, pitala sam. Odgovorio je: „Naravno, dapače!“) i mamografiju, za onkologa. Sve je to on meni dao i poslao me da se sama upisujem na preglede.

E, ali, na UZV se u našoj bolnici čeka tri mjeseca, na biopsiju i mamografiju u drugoj se bolnici ne možeš naručiti bez uputnice liječnika specijaliste. I da nije bilo gospodina koji radi na centrali ove druge bolnice, i koji mi je rekao da prvo trebam kod plastičnog kirurga, možda bi moje liječenje drugačije započelo i sve bi se drugačije odvilo.

Ultrazvuk samo obavila privatno, već za tri dana. Najbolje potrošenih 50 eura u životu! I možda jedna od najboljih doktorica koja ti može prenijeti prilično lošu vijest. A vijest je bila da su šanse da je kvrga koju sam napipala dobroćudna – male. Rekla je i da je zahvaćena limfa. Kako je ona to vidjela, ne znam. Ali žena je vidjela.

Otišla sam na piće s mužem i dvoje od troje djece koji su bili s nama. Sjedimo i najmlađi (maturant) pita: „A dobro, mama, na kakvom si ti pregledu bila?“

„Pa, eto” – rekoh – „Čini se da imam rak. Ali dobra vijest je da ako umrem, eventualno studiranje ti je dobar izbor jer ćeš onda imati pravo na dio moje mirovine.“

Na to je moj muž rekao: „Ma ‘hajde, Sada, ne budi smiješna. Pa ako ti umreš, tko će to izganjati?“

Svi smo se nasmijali i u istom tonu nastavili.

Dijagnoza nakon biopsije pokazala je da je pitanju trostruko pozitivni HER++ tumor koji je prešao i na limfe. Veličina mu je bila impresivna.

Slijedilo je liječenje: 4 crvene kemoterapije, za početak. I 12 redovnih bijelih poslije toga. Kako sam se ja osjećala? Jela bih Kinder Pingui, ili bananu, i plakala jer mi je bilo teško gutati. Sam pogled na hranu izazivao je mučninu. Nisam mogla biti prisutna u prostoriji kad se kuhala juha, kupus na paradajzu ili neka slična hrana. Doslovno sam se tjerala jesti. Tražila sam što mi paše. Bio je to kikiriki, jogurt, sok od crvene naranče, cijeđeni sok od naranče i grejpa ojačan đumbirom.

Nisam gubila na težini. Samo sam slabo spavala. Pitala sam doktoricu da mi da nešto da mogu spavati. Popila sam jednu tu tabletu i probudila se nakon tri sata. Onda sam ih prestala piti.

Pred operaciju tumor se sasvim smanjio. Doktor je predložio parcijalnu operaciju. Ja sam tražila da mi odstrani cijelu dojku, a ako je moguće i drugu. Dogovorili smo se da će odstraniti cijelu dojku. Sva sreća, jer PHD nalaz pokazao je da je bilo zahvaćeno 22 od 25 limfnih čvorova. Znala sam da je agresivan, ali li da je tom brzinom prešao granice… Pa nije moje tijelo ‘Tex-Mex’ granica da se samo tako prelazi.

Operacija, s nekim manjim komplikacijama, i zračenje nisu bili kraj mog liječenja. Nastavila sam s 14 terapija pametnim lijekom i obaveznom konzumacijom tableta koje snižavaju estrogen i progesteron. (Puno sam čitala kako bih utvrdila s kakvim točno tipom imam posla.)

Jesam li prestala raditi? Po potrebi.

Je li mi smetalo to što sam ćelava? Mislim da je mom mužu bilo teže jer me je on obrijao kad su krenule posljedice kemoterapije. (Prvo sam se ošišala na kratko. Tad je zaplakala frizerka. Onda sam, kad mi je krenula ispadati kosa, rekla suprugu: „Sad je red na tebi.“ Stalno mi je govorio: „Imaš lijepu glavu, Sada. Baš je okruglasta. Lijepo će ti to biti i kad budeš ćelava.“ I bilo je lijepo. Osobno, moja kosa je imala lijepu boju, no bila je tanka i beživotna. Uvijek sam zavidjela ženama s lijepom kosom. Nadala sam se bar da će mi narasti gušća. I je, tako da sam sad na dobitku.)

Ima još pluseva: Naučila sam čekati. Naučila sam biti sama. Naučila sam povući crtu i staviti sebe na prvo mjesto. I to do te mjere da mi je najstariji sin ne jednom rekao: „Tebi je ovaj rak baš dobro došao.“

Potvrdila sam si da imam prijatelje i da krv jeste gušća od vode, no neke veze su gušće i od krvi. Naučila sam imati razumijevanja i empatije prema samoj sebi. I mislim da je to najvažnije. Neki ljudi su mi znali reći: „Jaka si ti, možeš ti to.“ Nekad bih prešla preko toga, no sad im kažem da to nije nešto što želim čuti. I objasnim im. Kad jakoj osobi kažeš nešto takvo, oduzimaš joj pravo da u nekim trenutcima bude slaba. A svi mi moramo imati pravo biti i slabi. Ja ne trčim sprint. Ja sam u maratonu. Slabosti se podrazumijevaju.

Rakova ima sto vrsta i terapiju nitko ne podnosi jednako. Možda sam malo specifična, no niti u jednom trenutku nisam prestala jesti čokoladu. Slatkiše i općenito šećer (ne smiješ to, šećer hrani stanice raka…) nastavila sam konzumirati istim tempom. Branim se da imam rak, a ne dijabetes. Nastavila sam i s nekim drugim lošim navikama, jer da nisam, ne bih posjećivala samo onkologiju, već vrlo vjerojatno i psihijatriju.

Drugi se nađu u meditaciji, zdravijoj prehrani, vježbanju, ne znam u čemu sve ne.

Ja sam se našla sama sa sobom i drago mi je da sam se napokon počela upoznavati.

Izvor: Nisam sama