Ciklus 'Zaboravljeni Brođani' dr. sc. Tomislav Lukić započinje sjećanjem na čovjeka koji je oblikovao generacije, bio pokretač brojnih priča koje žive i danas, čiji je splav bio zaštitni znak Grada Slavonskog Broda,...I to, prigodno, baš na Martinje.
POSTOJE ljudi po kojima pamtimo neki grad. Njihova su mjesta školska dvorišta, sportska igrališta, obale i stolovi za kojima smo zajedno sjedili. U Slavonskom Brodu jedan od takvih ljudi bio je Krunoslav Barbarić Baja. Za mene je bio i prijatelj. Zato ovo sjećanje ima njegov glas, zvuk Save pod splavom i razgovore koji su trajali dugo, a danas mi se čine prekratkima.
Rođen je u Slavonskom Brodu 19. rujna 1939. godine. U Osnovnoj školi 'Ivan Goran Kovačić' završio je osnovno obrazovanje, a potom u njoj kao nastavnik tjelesnog odgoja proveo cijeli radni vijek, sve do mirovine. Malo je ljudi koji se tako duboko vežu uz jednu školu: najprije u njoj odrastaju, a zatim pomažu odrastati generacijama drugih.
Baja je svoj nastavnički posao shvaćao široko. Vidio je što djeci treba i tražio način da im to omogući. Sedamdesetih godina pokrenuo je uređenje rukometnog igrališta i prvog teniskog terena u školskom dvorištu. Taj je teniski teren postao okupljalište zaljubljenika u sport, mjesto prvih udaraca reketom i razgovora iz kojih se postupno oblikovala ideja o osnivanju teniskog kluba u Slavonskom Brodu.
Danas, kada govorimo o sportskoj infrastrukturi, obično mislimo na projekte, proračune i natječaje. Baja je kretao od djece koja žele igrati. Znao je koliko jedno uređeno igralište može promijeniti njihove dane.
Bio je iznimno talentiran nogometaš, svestran sportaš i čovjek velike pokretačke energije. Volio je skijanje i mnoge je ljude naučio skijati. Sjećamo ga se i po improviziranoj žičari koju je napravio na obližnjem brdu kako bi se djeca mogla skijati. U tome je bilo mnogo njegove naravi: domisliti se, napraviti, okupiti društvo i podijeliti veselje.
A onda je tu bila Sava.
Teško mi je govoriti o Baji bez rijeke. Sava je određivala njegov život, njegova prijateljstva i dobar dio njegova svakodnevnog svijeta. Organizirao je školu plivanja u rijeci, a mnogo je djece upravo uz njega i njegov splav svladalo strah od vode i naučilo plivati. Znao je djeci približiti užitak boravka na rijeci, ali i poštovanje koje ona traži.
Njegov splav 'Barb' bio je jedno od onih mjesta koja grad čine gradom. Ondje se odvijao intenzivan brodski društveni život. Dolazilo se zbog Baje, zbog društva i zbog osjećaja da se ima gdje sjesti i razgovarati. Rijeka je tekla pokraj nas, a teme su se mijenjale: glazba, sport, knjige, ljudi, svakodnevne brige i pitanja za koja ni nakon dugih razgovora nismo imali konačne odgovore.
Na tom smo splavu proveli mnogo vremena. Čavrljali smo, raspravljali, slušali jedni druge. Baja je bio vrhunski intelektualac, širokih interesa i znatiželje koju godine nisu gasile. Volio je glazbu i imao potrebu podijeliti ono što ga zanima. Kao kolumnist Posavske Hrvatske ostavio je trag i u pisanoj riječi, prenoseći svoj pogled na grad i sportski život u njemu.
Zajedno smo sudjelovali i u osnivanju Visoke vinske akademije. I to pripada našoj priči o druženju, razgovorima i uživanju u životu. Kad se danas prisjećam tih dana, najjasnije vidim ljude okupljene oko stola i Baju među njima. Njegova je prisutnost davala osobit ton svakom susretu.
Posebno mjesto u njegovu životu imao je Mata Marković. Baja ga je neizmjerno volio, s njim je dijelio život na rijeci, a naslijedio je i njegov splav. Uz takvo nasljeđe ostaju uspomene, navike, prijateljstva i odgovornost prema jednom malom svijetu. Baja je taj svijet nastavio živjeti na svoj način, otvarajući ga drugima.
Volio je splavove, djecu, sport, glazbu i društvo. Volio je život u njegovim vrlo konkretnim oblicima: u pokretu, vodi, snijegu, razgovoru i susretu. Imao je dar da ljude uključi, da ih nečemu nauči i da im ostavi uspomenu koju će nositi desetljećima.
A ipak, kao njegov prijatelj, ne mogu zaobići ni onu tužniju misao: Baja nije uvijek bio dobar prijatelj samome sebi. Mnogo je sebe davao drugima, a prema sebi nije uvijek imao dovoljno obzira. To kažem s nježnošću i žaljenjem. Prijateljstvo pamti cijeloga čovjeka, s njegovim snagama, slabostima i onim što bismo, da možemo vratiti vrijeme, pokušali promijeniti.
Umro je u Slavonskom Brodu 21. veljače 2015. godine. Ostale su generacije njegovih učenika, plivača, skijaša i sportaša. Ostali su čitatelji njegovih kolumni i prijatelji koji još pamte druženja na Barbu. Njegov se doprinos može tražiti u povijesti brodskog sporta, ali i u osobnim pričama ljudi kojima je pomogao da zavole neku vještinu, rijeku ili vlastiti grad.
Nažalost, Baja nema grob na koji bismo mogli doći, zastati i pokloniti mu se. Na internetu tek rijetki spomeni svjedoče o njegovu životu, a izostalo je i javno priznanje: koliko mi je poznato, nikada nije dobio nagradu Grada Slavonskog Broda ni Brodsko-posavske županije. Čovjek koji je toliko učinio za djecu, sport i društveni život svojega grada polako je prepušten zaboravu.
Baja pripada onim dobrim ljudima koji su ostavili dubok trag u životima drugih, a o sebi nisu dovoljno vodili brigu. Upravo zato mi koji smo ga poznavali imamo razlog više sačuvati uspomenu na njega. Zaslužuje zapis o svojem životu, javnu zahvalu i mjesto u pamćenju grada kojemu je toliko pripadao. Ovim mu se riječima barem nakratko vraćam, zahvalan za prijateljstvo i za sve razgovore koje smo podijelili na Savi.
Za mene će ostati prijatelj s kojim sam imao još mnogo toga razgovarati.
Kad pomislim na Baju, vidim njegov splav. Gotovo mogu osjetiti kako se pod nogama lagano pomiče voda i čuti kako razgovor ponovno počinje.
