SLAVONSKI BROD - Kada je netko planinar u duši onda koristi svaki trenutak blizine s planinom ili barem nekim većim brdom da se popne, osmotri okolicu i na svoj način dodirne ljepotu.

Iako Dragica i Željko Marković nisu dugogodišnji planinari, nekoliko proteklih godina svoje slobodno vrijeme pokušavaju provesti u prirodi, posebice na planini. Tako su i sada, ljetujući na omiškoj rivijeri, spojili more i planinu i poslali nam neke snimke. Uputili su se iz starog sela Duće, na 45 minuta udaljenu planinsku visoravan odakle su snimili, kako kažu predivan prizor do marine u Omišu te prekrasni Brač i sjeverno na Dugi Rat. Uživali su i u obilasku crkve Gospe Snježne kao i u pogledu na Mosor. A kompletnom ugođaju, vele Markovići, pridonose i gostoljubivi domaćini koji ih na povratku sa hodanja počaste domaćim delicijama poput slanih inćuna, domaćeg maslinovog ulja i kapule, što naravno ne ide bez domaćeg aperitiva i vina. Doista, složili bi se mnogi, lijep i raznovrstan a ne preskup godišnji odmor koji bi vrijedilo ponoviti.

Svaki spomen planine, nas okorjele zaljubljenike u visoravni i kamene grdosije, neminovno podsjećaju na stotine izleta, među kojima je prava poslastica uvijek bio Velebit - star impresivnih 237 milijuna godina. U najmlađem razdoblju Zemljine geološke povijesti koje je započelo prije, 2,5 milijuna godina, područje Velebita zahvatilo je nekoliko ledenih i međuledenih doba iz kojih je nastao i oblikovao se današnji krški reljef i krajolici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, koji započinje na prijevoju Vratnik, a završava na prijevoju iznad Jablanca.

Čarobni pogled malo s morske pa malo s ličke strane uvijek je sve planinare ostavljao bez daha. Kranjski i zlatni ljiljani, svjetloplavi lan, rozikaste murave, narcisi, irisi, žute grahorice...naprosto opčine svojom ljepotom.

Posjeta bilo kojem kraju, prilika je da se ponešto o njemu i nauči. Uz atraktivni Sjeverni Velebit, najzanimljiviji dio Srednjeg Velebita su Dabarski kukovi i neizbježni Ravni Dabri koji su bili naseljeni tristo godina, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća kada su iščezli i posljednji od nekadašnjih petstotinjak stanovnika. Planinarski dom je smješten u nekadašnjoj osnovnoj školi koju je polazilo 80-ak učenika. Danas o životu bivših seljana svjedoče ostaci kamenih kuća, "šterna" za vodu izgrađena prije 110 godina, i mjesno groblje na kojem je zadnji mještanin ukopan prije pola stoljeća.

Neki potomci pak pokušavaju se vratiti na stara ognjišta, u mir i ljepotu, kao što to povremeno požele i brojni planinari iz svih krajeva svijeta.