DONJI ANDRIJEVCI - Unatoč činjenici da među njima ima i loših, ljudi su najvredniji resurs svake, pa tako i hrvatske države. U samom vrhu hrvatske mlade, obrazovane, radine, poštene i domoljubne elite, nalazi se i Antonija Aračić, Andrijevčanka rođena u Slavonskom Brodu 1986. godine, osnovnu školu završila je u Donjim Andrijevcima, a opću gimanziju u Slavonskom Brodu.

Unatoč činjenici da je živjela sama, četiri godine kasnije, 2012. diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku te iste godine nastavila svoje obrazovanje upisavši Poslijediplomski sveučilišni studij za ljudska prava.

Kad je Antonija upisala srednju školu, njezina majka i ona krenule su u postupak dobivanja vize za takozvani ''Familienzusammenführung''. Dobila je vizu, završila jednu godinu gimnazije u Städtische Gymnasium Bergkammen, a zatim je, osjetivši zov zavičaja, poništila vizu (iako se trebala još samo jednom javiti kako bi dobila neograničenu boravišnu dozvolu) i vratila se u Hrvatsku.

Nastavila je četvrti razred srednje škole, uz šest predmeta razlike iz treće godine koje nije slušala u Njemačkoj, i maturirala s vrlo dobrim uspjehom. Na jesenskom roku upisala je Pravni fakultet u Osijeku, kako zbog nedovoljne pripreme za prijemni ispit (zbog razlike) tako i zbog hrvatske birokracije. Naime, uz rješenje škole o ponovnom upisu, da bi mogla izaći na prijemne ispite, bilo je potrebno i rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (ili športa). Rješenje je dobila samo par dana pred prvi prijemni - zahvaljujući jednoj gospođi u Ministarstvu.

Tek što je upisala Pravni fakultet u Osijeku, njezina majka se zbog posla morala vratiti u Njemačku, a Antonija je u Hrvatskoj ostala sama.

Unatoč činjenici da je živjela sama, četiri godine kasnije, 2012. diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku te iste godine nastavila svoje obrazovanje upisavši Poslijediplomski sveučilišni studij za ljudska prava.

Nakon nekoliko mjeseci potrage za poslom i stotinjak poslanih molbi, kako na natječaje, tako i samoinicijativno, uputila se u Općinu Donji Andrijevci s molbom neka ju prime na stručno osposobljavanje, bez zasnivanja radnog odnosa. Pozitivan odgovor Općine bio je popraćen s mnogo zlobnih komentara od strane ovdašnjih ljudi koje, kaže, ne poznaje, kao niti oni nju.

Nakon toga citirala nam je mišljenje koje pripisuju Albertu Einsteinu: "Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne - svemir i ljudska glupost. Mada, za svemir nisam sasvim siguran".

Upisala sam pravo jer mi je oduvijek bilo zanimljivo. Znam da to nije odgovor koji ste očekivali, ali to je odgovor većine srednjoškolaca. Nisam tada imala konkretan motiv, ali danas, unatoč lošem glasu koji prati hrvatsko pravosuđe i svim tegobama kroz koje sam prolazila, opet bih učinila isto jer je motiva puno (sukob prava, pravo vs. pravda).

Moj plan je - nakon stručnog osposobljavanja u Općini - završiti započeti postdiplomski specijalistički studij, u međuvremenu 'pružiti priliku Hrvatskoj', a ako ju ona ne prihvati, potražit ću posao u inozemstvu. 

Ne smatram da je život prema meni bio 'grub', ne, sve su to bile odluke moje i moje obitelji. Prema tim odlukama skrojili smo si život. Istina, nisu sve bile najpametnije. Unatoč razdvojenosti, mi imamo zdrav obiteljski odnos pa ponekad ni nemam osjećaj da smo razdvojeni. Moji roditelji su pomogli, i pomažu, i sestri i meni. Svi doprinosimo na nekakav način pa smo zato i zadovoljni. Živimo skromno, a poznati su nam i tužni i sretni dani i oskudica i blagostanje.

Imam dosta prijatelja koji su se za vrijeme studentskih dana isto borili s različitim problemima: neki su ostali bez jednog roditelja i preuzeli svu odgovornost, neki su živjeli (ili bolje reći preživljavali) s malo novca u Zagrebu, Osijeku, neki su se sami financirali... i svi su danas sretni i uspješni koliko oni žele biti (ili mogu biti s obzirom na situaciju). Tako da ne mislim da je moja životna priča 'nešto posebno'. I ako nešto ne volim, to je kad se ljudi samosažaljevaju.

Moj plan je - nakon stručnog osposobljavanja u Općini - završiti započeti postdiplomski specijalistički studij, u međuvremenu 'pružiti priliku Hrvatskoj', a ako ju ona ne prihvati, potražit ću posao u inozemstvu. Čak i ako to podrazumijeva ponovno obrazovanje i početak od nule, zaključila je Antonija svoju kratku priču.

Zahvaljujući činjenici da ovdašnje političke elite ne cijene ljudsku nego svoju pamet (a to što su i oni ljudi ne znači da su pametni, svi) Antonija će, vjerojatno, uskoro, za svojim roditeljima - na zapad. Na njezinu korist, a hrvatsku štetu.