POŽEGA / OSIJEK - Požeška kulturna scena itekako je bogata, a to nam dokazuju mnogobrojni mladi talenti koji se bave plesom, glumom, glazbom, animiranjem ili umjetnošću. Jedan od mnogih je i 22-godišnji Matko Trnačić iz Požege koji je svoj poziv odlučio ostvariti u Osijeku na Akademiji za umjetnost i kulturu u smjeru glume i lutkarstva.

Za SBplus Matko je otkrio kako je krenuo s glumom, ali ono što je najbitnije je - zašto se njome počeo baviti.

- Na pitanje 'Zašto gluma?' često i nemam neki konkretan odgovor. Moj put krenuo je pohađanjem dramske skupine u požeškom kazalištu i to u trećem razredu srednje škole, a sve na nagovor prijateljice. Probao sam i svidjelo mi se. Nekako sam se tamo mogao ispuhati. Ekipa je bila super i voljeli smo se baviti time jer smo uz to znali 'smesti' s uma školu. Dramsku mi je tada predavala glumica i lutkarica Marijana Matoković. Također Požežanka koja je završila Akademiju u Osijeku. - otkriva nam Matko.

Tada mu nije bilo ni na kraju pameti da bi mogao postati glumac.

- Nisam razmišljao o glumi, zapravo sam htio postati novinar i išao sam prema tome, no htio sam biti i profesor sociologije. Bilo je tu mnogo profesija koje su me stvarno zanimale. Nakon srednje škole nisam išao na prijamni na Akademiju već sam upisao filozofiju i religijske znanosti na istoimenom fakultetu u Zagrebu. Tamo sam na jednom od predavanja shvatio kako filozofija nije moj put i karijera. Ispisao sam se i otišao na prijamni u Osijek. Prošao sam prijamni i drago mi je da jesam, jer gluma je ono za što dišem, ono što volim i u čemu uživam. Glumom želim puno toga reći, nekoga potaknuti, najsretniji sam kada vidim ljude nakon predstave u kojoj sam igrao kako izlaze sretni i ispunjeni. - kazao je mladi budući glumac i lutkar.

Matko je na požeškoj sceni već godinama te mu nije bilo teško tijekom tog vremena shvatiti kakva je po pitanju glume. Dakako, shvatio je i samu Hrvatsku glumačku scenu o kojoj nam je izrazio svoje mišljenje te je progovorio i o predstavama u kojima je glumio.

- Glumačka scena u Hrvatskoj je šarena, ima svega, a mislim da pravo vrijeme za hrvatsko glumište tek dolazi. Trebali bi prijeći preko nekih zastarjelih sustava funkcioniranja i ustaljenih špranci kako bi hrvatska scena oživjela, a što se tiče požeške scene, mislim da Požežani vole kazalište. Vidim krcate dvorane i ljude željne gledanja predstava. Dugo se u Požegi ne događa ništa, ali nekako osjetim vibracije koje nas drmaju i mogle bi nas izbaviti na pravi put. Imamo više plesnih studija koji stvarno nižu uspjehe - što kod nas, što u inozemstvu - knjižnicu koja je stvarno fantastična izvana i iznutra te bogata sadržajima, a na kraju krajeva, tu je kazalište koje se itekako probudilo u zadnjih par godina i radi punom parom. Ružica Maurus i Anabela Sulić. Također, Požežanke, i ja radili smo na par dječjih predstava u Gradskom kazalištu Požega (Djevojčica sa šibicama, Carevo novo ruho, Crvenkapica). Jako volim zabavljati one najmlađe i gledati njihove iskrene reakcije, djeca su stvarno najiskrenija publika. Osim toga igrao sam u predstavi „Dnevnik solerice" u režiji Roberta Raponje. - govori nam.

Možda ne biste rekli, no gluma je izuzetno težak posao, jer puno toga zahtijeva - ozbiljnost, radost, tugu - a kako nam je Matko i sam kazao - biti glumac, nije nimalo lako.

- Gluma je težak posao, kako bi moji profesori s akademije rekli „kruh sa sedam kora", ali onaj najljepši. Upravo me ta riječ „najljepši" i vuče tomu poslu. Glumcima nije lako nositi se s kritikama društva, posebno ne u Hrvata, ali kritika je nešto što je sastavni dio glumčeva života i to jednostavno prihvatiš. Svima je bilo čudno kada sam odlučio krenuti tim putem, roditeljima pogotovo. Upozoravali su me s onim klasičnim egzistencijalnim tvrdnjama „nema od tog kruha, daj nešto drugo, to nije posao…", ali trenutno najveću podršku imam upravo od njih. Kada su me prvi put vidjeli na sceni stav se istog trena promijenio. Važno je imati potporu od obitelji kada se bavimo ovakvom vrstom posla. - govori Matko.

Uz glumu, Matko se odlučio na lutkarsrstvo i ne, nije riječ o lutkicama s kojima se igraju djeca tijekom svog odrastanja.

- Lutkarstvo sam izuzetno zavolio tijekom studiranja jer ga na Akademiji predaju iznimno vješti, talentirani i profesionalni profesori uz koje sam naučio što sve lutkarstvo može biti. Kad ljudima spomenem da uz glumu studiram i lutkarstvo, svi pomisle na lutkice s kojima se igraju djeca dok su mala. No, ono čime se mi stvarno bavimo puno je kompleksnije od dječje igračke. Ono može biti zanimljivo, nasmijati i zabaviti djecu, ali itekako može i rasplakati te navesti na razmišljanje one najstarije. Lutkarstvo u Hrvatskoj nije razvijeno i možda za to tek treba vremena, ali svake godine s Akademije za umjetnost i kulturu izlaze sjajni lutkari koji će promijeniti sadašnju situaciju po pitanju lutkarske scene u Hrvatskoj te dati profesionalizam. - zaključuje.

Matko je živi dokaz kako nešto što voliš jednostavno ne puštaš, a evo i što je poručio mlađim generacijama koje razmišljaju o glumačkom putu.

- Baviti se glumom težak je izazov, ali to je poziv iznutra. Kad god zastaneš i imaš problema, uvijek se sjetiš zašto to radiš i ideš dalje. Važno je biti uporan i slijediti svoje snove - nikad ne odustajati. U glumi je važan talent, ali on je samo deset posto, rad nosi ostalih 90. Uz puno rada na sebi i na svojoj glumi možeš nizati uspjehe. Tako da, ako netko planira studirati i baviti se glumom jedino što mogu reći je: „Probaj - ako ne probaš nećeš znati." - zaključio je mladi glumac.