SLAVONSKI BROD - Epidemija koronavirusa puno je toga promijenila. Utjecala je na gotovo sve sfere života. I dok je prije pojave ovog smrtonosnog virusa iseljavanje uz Slavonije bilo na vrhuncu, sada je broj onih koji odlaze nešto manji. Koliko je točno epidemija ima utjecaja na to - teško je reći, ali sasvim sigurno je barem jednim dijelom tu imala 'svoje prste'. Dobar dio onih koji je dvojio oko toga treba li otići ili ostati, sada ipak odlučuje ne seliti iz Slavonije, a isto se tako određen broj onih koji su otišli ranije, ne kani vraćati. Jedan od njih je i Ivan Barbarić koji je iz Slavonskog Broda i Novog Grada u Englesku otišao prije šest godina.

Ne kani se vraćati u Hrvatsku

- Teško da bih se sada mogao vratiti. Kad dođem ovdje, dolazim u posjetu roditeljima, kada se vraćam u Englesku kažem da idem kući. I to možda najbolje oslikava moj odnos prema mogućem povratku. Možda nekad u budućnosti, ali u skoro vrijeme sasvim se sigurno neću vratiti - kazao nam je Ivan koji je ovih dana stigao u posjet obitelji.

I odmah se suočio sa stvarima koje su mu u Engleskoj normalne, a ovdje su drugačije ili još nisu u cijelosti zaživjele.

- Primjerice, sada mi se teško ovdje naučiti na vožnju. Stalno gledam s koje će strane doći automobil. Tu je i plaćanje. U Engleskoj doslovno sve plaćam karticom. Od karte za javni prijevoz, kave u kafiću,... Što god da trebate i gdje god da to uzmete, možete platiti karticom. Ja, zapravo, već nekoliko godina u novčaniku nemam novčanice. Ovdje sam došao i poželio roditelje počastiti pizzom. Ušli smo u jednu pizzeriju i nisam ni razmišljao o plaćanju. Kada smo trebali krenuti pružio sam karticu, ali oni primaju samo gotovinu. Srećom mama je imala novaca pa je na kraju ona mene počastila, ali bila mi je to pomalo neugodna situacija. Znam, reći će mnogi - otišao si tamo prije šest godina i sada ti ovdje ništa ne valja i ne sjećaš se svih riječi - ali nije to baš tako. Čovjek se vrlo brzo navikne na prednosti života koje nudi Engleska, tako da ovo ovdje uistinu izgleda puno kompliciranije - ispričao nam je Ivan koji je zaposlen u privatnom rehabilitacijskom Domu u kojem skrbe za gotovo 60 korisnika koji se oporavljaju od srčanih i moždanih udara, teških prijeloma i drugih komplikacija.

- Radim tamo kao pomoćni medicinski tehničar. Posao je odgovaran, ali je dobar.  Uredno sam plaćen i od novaca koje zaradim mogu pristojno živjeti, pomoći obitelji, a da pri tome ne ginem od količine posla. Ostane mi dovoljno vremena za šetnju i trčanje, za putovanja u kojima uživam. Tako punim baterije, što ovdje u Hrvatskoj nisam mogao, jer jednostavno nisam imao vremena. U Hrvatskoj o putovanjima nisam mogao ni sanjati jer mi to primanja nisu omogućavala. U Engleskoj si to mogu priuštiti i već sam obišao dosta toga što me zanimalo i što sam želio vidjeti. - pojasnio nam je Ivan, dodajući kako je ljubav prema putovanjima za vrijeme korone morao odgoditi.

I u Engleskoj su štićenici u Domovima bili bez posjeta

Naime, i tamo je sve bilo zatvoreno i strogo su se provodile epidemiološke mjere. - Kod nas u Domu je od posljedica oboljenja umro jedan broj ljudi, među kojima je bilo i mlađih. Kada su uvedene mjere strogo ih se poštivalo. Jedno vrijeme pacijenti nisu smjeli uopće izlaziti iz soba, a kod onih za koje smo znali da su zaraženi, ulazili smo u skafanderima i s maskama. U sobe ostalih nismo smjeli ući bez vizira, maske i rukavica. Sve su bilježile i kamere i prostora za greške nije smjelo biti - ukratko je opisao svoje iskustvo rada u doba najžešće pandemije. Danas je, dodaje, situacija nešto bolja. Procijepljenost ljudi je zadovoljavajuća pa je nošenje maski ostavljeno na procjenu samim građanima. Jedini izuzetak je javni prijevoz gdje je nošenje medicinskih maski i dalje obvezno. 

- O dvije stvari se u Engleskoj gotovo i ne govori. O koroni se još tu i tamo čuju određene informacije, a nezaposlenost je vijest o kojoj se tamo ne govori. Koliko sam ja u Engleskoj, nikada nisam čuo u medijima informaciju o ukupnom broju nezaposlenih. Možete čuti da eventualno neka tvrtka prestaje s radom pa je bez posla ostao veći broj ljudi, ali općenito tu statistiku ne iznose. Tamo zapravo i nema klasičnog zavoda za zapošljavanje, a agencije koje vam pomažu u zapošljavanju vrlo brzo vam pronađu posao. Čak i kada ste zaposleni dobivate ponude za prelazak na druga radna mjesta. Tamo se uvijek može naći posao. Ako nigdje drugo ono u oblasti zdravstvene skrbi - pojasnio nam je Ivan, dodajući kako je i on u potrazi za dodatnim poslom.

Planira se vratiti novinarstvu. Volonterski.

No, ovaj aktualni ne namjerava napustiti. Želio bi se, kaže, ponovno vratiti novinarstvu i radiju pa je trenutno u pregovorima za volontiranje na jednoj radijskoj postaji. - Tamo svaka bolnica ima svoju internetsku radiopostaju. Te postaje emitiraju vijesti, glazbu, informacije iz zemlje i svijeta, prenose mise. Sve je na volonterskoj osnovi i nadam se da će moji pregovori, koji su u tijeku, uroditi plodom - dodaje Ivan kojem je novinarstvo velika ljubav, ali kako od toga nije mogao živjeti otišao je u Englesku iz koje se 'Braca' neće tako brzo vratiti. Sasvim sigurno ne prije no što stekne uvjete za ostvarenje tamošnje mirovine. Jer, kako je naglasio, tek s engleskom mirovinom bi možda mogao uživati u ljepotama domovine Hrvatske.