Dok saborski zastupnici - ne mareći puno za moral - grabe sve moguće naknade i ne odgovaraju za muljanje kojim se pritom koriste, SBplus razgovarao je s onima koji uglavnom nemaju ni desetinu njihovih prihoda. Ovo su teške priče Brođana koji - u vrijeme kada se tone hrane bacaju svaki tjedan - jedva imaju što za jesti.
SLAVONSKI BROD - Pokraj rijeke/Stari samostan./Siv. I tih. (D. Tadijanović)
I jutros je stari Samostan kraj Save, u kojem je Tadijanović napisao ove svoje stihove, bio tih. Obavijen izmaglicom dok je nekolicina ljudi, pognutih glava, stajala ispred vrata Socijalne samoposluge otvorene prije godinu dana. I dok u Tadijanovićevoj pjesmi 'mlada duša sama tuguje', zahvaljujući Franjevcima i mladim volonterima, Brođani u potrebi ipak nisu sami u svojoj potrebi i tuzi.
Svi odreda zahvalni su na tome što ima ljudi dobre volje koji im pomažu, ali tek rijetki odlučuju javno progovoriti o potrebi da preživljavaju zahvaljujući pomoći i donacijama.
'Oni gore neka imaju svoje. Mi živimo svakako, ali ja sam svojim zadovoljna.'
- Nemojte me ni snimati niti išta pitati. Neka oni 'odozgor', koji uživaju u raznoraznim naknadama, dođu vidjeti kako mi ovdje živimo. Neka uzmu naše mirovine i naknade te umjesto nas stanu u ovaj red. - dobacila nam je jedna gospođa koja nije htjela pred kameru.
Naišla je na odobravanje nekolicine ljudi iz reda koji su strpljivo čekali da ih upišu te da podignu svoje sljedovanje za ovaj mjesec.
- Živimo svakako. Snalazimo se kako znamo i umijemo. A oni gore, neka imaju svoje. Njima neka ide na dušu što rade ono što ne bi trebali. Ja sam svojim zadovoljna. Meni je savjest mirna. Sinoć sam legla i mirno se jutros probudila, progledala na svoje oči, na svoje noge stala i svojim rukama nešto uradila - kazala nam je Kata Lovrić koja je došla po pomoć za svoju unuku. Ona je samohrana majka koja uslugu Socijalne samoposluge u Franjevačkom samostanu koristi otkako je rodila.
- Mojoj unuci koja ne radi, ova pomoć puno znači. Posebice potrepštine koje dobije za bebu; od pelena, praška, a i hrana dobro dođe - dodaje Kata izražavajući zahvalnost 'svim ljudima dobre volje koji pomažu sugrađanima u potrebi'.
A takvih je puno. Možda i previše. Kako nam je kazao fra Ante Perković, zamjenik gvardijana u slavonskobrodskom Franjevačkom samostanu, trenutni broj korisnika blizu je tri stotine, a svakodnevno raste.
"Ne možeš reći bratu 'Idi u miru Božjem' ako je on gladan i žedan, a ti mu pritom ne pomogneš koliko možeš"
- Uvijek su ljudi u potrebi dolazili u Samostan tražeći pomoć. Najčešće su tražili hranu, no bilo je i onih koji su molili za pomoć u novcu. Kako uvijek ima onih kojima pomoć možda i nije potrebna, nametnuo se osnutak Socijalne samoposluge u kojoj smo, zajedno s Crvenim križem i Caritasom, utvrdili kriterije prema kojima ljudi mogu doći kako bismo im dali ono što imamo i pomogli im u teškim životnim uvjetima. Kako je rekao sveti Jakov: "Ne možeš reći bratu 'Idi u miru Božjem' ako je on gladan i žedan, a ti mu pritom ne pomogneš koliko možeš". Pomaganje je karakteristično za franjevce, ali je prije svega vezano za ljudskost, jer uvijek je i svugdje - sve pitanje čovjeka - poručio je fra Ante podsjećajući na nepravdu da danas u svijetu mnogi umiru od gladi dok drugi hranu, iz obilja ili obijesti, bacaju. Kako gladnih usta ima i u Slavonskom Brodu, pokrenuta je Socijalna samoposluga koja radi svake srijede od 8 do 12 sati. Mladi volonteri, srca punog ljubavi i empatije za starije u nevolji, dočekuju Brođane kojima je nerijetko teško napraviti taj prvi korak, prijeći prag prvo samostanskog klaustra, a potom i Samoposluge.
- Natjera ih na to velika muka. Mnogi nikad ne bi ni došli da ih nisu doveli ljudi koji su im kazali za ovu pomoć. Iako za to nema razloga, velikoj većini je neugodno i srame se. Kad dođu prvi put oči su uglavnom pune suza, a teško izuste što im treba - kaže nam Lana Bičanić, jedna od 15 volontera koji se svake srijede mijenjaju tijekom izdavanja pomoći. A uz pomoć, tim ljudima daju i riječ podrške, koja im, u pravilu, znači gotovo jednako kao i ono što odavde svojim kućama ponesu u vrećicama.
Nema toga u vrećicama puno, ali primaju to s velikom zahvalnošću.
Samoposluga u kojoj se ništa ne prodaje
- Dobijem glavne životne namirnice. Evo sad sam dobila šećer, mlijeko, ulje, narezak, gotovo jelo, prašak za rublje, margarin,... Nema nikoga. Sama sam i bolesna pa mi mirovina od 1100 kuna i 600 kuna tuđe njege i pomoći nisu dostatni za život. S ovim što dobijem pokrijem se. Nije puno. Sedam proizvoda na mjesec dana po osobi, ali dobro dođe i zahvalna sam na ovome - kazala nam je Dominika Šestak pokazujući na sadržaj svoje torbe nakon što je izašla iz skučenog prostora u kojem je smještena samoposluga.
Samoposluga u kojoj se ništa ne prodaje. U kojoj se pomaže tim ljudima trudeći se da pritom sačuvaju svoje dostojanstvo.
- I sama sam svojevremeno bila u potrebi pa me to potaknulo da volontiram. Ispunjava me to što mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna. a takvih ima. Nama dođe bakica pa kad je pitamo što treba, a ona odgovori da joj damo što imamo, onda vidite koliko je ta žena zapravo u potrebi - kazala nam je volonterka Evica Funarić dok, pričajući, korisnicima ubacuje paštete, mlijeko, tijesto, margarin, deterdžent,…
- Hoćete ovaj za suđe deterdžent ili ovaj univerzalni? Čokolino ili Keksolino? - pita ih Evica pokušavajući im stvoriti dojam kako su uistinu u trgovini s mogućnošću izbora. A njima to puno znači.
- Za Socijalnu samoposlugu sam čula od svoje prijateljice. Došla sam i dobila pomoć koja mi puno znači i veseli me jer mi pokazuje da nisam sama. Skromna sam pa mi svaka pomoć puno znači. - kazala nam je Blanka Devčić.
'Uzela sam Čokolino. Znam da je to za male curice, ali da se malo zasladim.'
- Dok mi je majka bila živa imala sam sve, a sada… - rečenicu su joj prekinule suze. No, brzo se smirila. Obrisala ih je rukom, podignula pogled i naglasila. - Kad sam prvi put došla bilo je teško, ali se kasnije navikneš živjeti ovako. Mislim da ima puno gorih slučajeva od mene pa ja ni ne mogu biti nezahvalna. Jer, eto, imam nešto mirovine, dobijem ovdje pomoć, a i dobro se slažem sa svojim prijateljicama. Jedna drugoj pomažemo. Skuham si 'ćoravi paprikaš' pa uz njega pojedem kisele paprike koje mi je poklonila prijateljica. Drugi put uz ručak pojedem kolač koji iz Pučke kuhinje sa mnom podijeli druga kolegica. Sad sam kupila kvasac, ovdje sam dobila margarin pa ću napraviti salenjake od margarina da se zasladimo moje prijateljice i ja, a zvat ću ih i sad kad dođem kući. Dobila sam kavu pa da je popijemo zajedno - govori Blanka kroz osmijeh kojim pokušava sakriti težinu trenutka u kojem se našla.
A onda je, kao da joj je neugodno, dodala. - Dobila sam mlijeko i uzela Čokolino. Znam da je to za male curice, ali eto da se i ja malo zasladim - sramežljivo je dodala, kao da se osjećala poput djevojčice uhvaćene u nekakvom nedjelu. A nije nedjelo željeti se malo zasladiti u gorkom životu koji ona i drugi naši sugrađani žive u 21. stoljeću.
'Teško mi je, ali morala sam.'
- Kako živim? Nikako. Dok imam ovo što dobijem u Socijalnoj samoposluzi dobro je. Ali sedam proizvoda na mjesec dana nije puno. Kad to pojedem živim na ajnpren juhi. Nju jedem više nego išta drugo. I riže. A kad nema ni toga, odem na grobu sinu koji mi je bio dobar, isplačem se i bude mi lakše. Baš kao što mi je ipak malo lakše otkako, od prije par mjeseci, primam ovu pomoć ovdje. Teško mi je, ali morala sam - kazala je
Ranka Haler, uzela svoj ceker u ruku i uputila se hodnikom klaustra prema vratima staroga Samostana kraj rijeke koji u svojim mirnim kutovima, 'pun sjenka tišine', krije teške sudbine Brođana koji nemaju, a zadovoljni su s malo. No, isto mjesto krije i priču o franjevcima te mladim ljudima volonterima koji su potrebitima spremni pokloniti, ne samo materijalnu pomoć, nego i riječ utjehe i razumijevanja. Kako se ne bi osjećali samotni, poput samostana u Tadijanovićevim stihovima.
