Ova priča o hrabrosti i otpornosti jednog Brođanina inspirira, ali i upozorava na izazove s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom koje biraju biti samostalne.
SLAVONSKI BROD - Brođanin Blažan Markić osoba je sa stopostotnim oštećenjem vida. Živi u centru Slavonskog Broda i uživa u šetnji gradom pa će ga na našim fotografijama prepoznati mnogi sugrađani. I sami smo se zatekli u ugodnom razgovoru s njim, no iznenadila nas je tema - ružne stvari koje su mu se dogodile posljednjih dana.
Iz razgovora smo zaključli mnogo o važnosti brige za ljude s različitim teškoćama kako bi u društvu dobili sigurnost, pravilnu skrb i pravo na jednake životne uvjete kao i svi ostali bez degradiranja i korištenja njihovih slabosti.
- Nedavno me zadesio nezgodan slučaj. Imao sam pokušaj pljačke u svom stanu. Tri dana su mi opsjedali stan i to su bile složene priče, a da se sve odvilo kako je moglo, možda sada ne bih sjedio ovdje. Sva sreća pa nije išlo tim putem zato što bi vjerojatno završilo tagično. - izjavio je Markić.
Blažan kaže kako su opsjedanja stana trajala nekoliko dana u nizu te da su uzurpatori pokušavali na svakakve već unaprijed smišljene načine uzurpirati stan ili ga prevariti, većinom pretvarajući se da su službene osobe.
Ž.G./SBplus
- Predstavljali su se da rade za Vodovod pa su mi kucali da provjere vodu. To je prvi koji je pokušao uoči praznika. Pustio sam ih u stan jer sam mislio da je regularna provjera. Pustio mi je vodu u kuhinji i iz hlača koje su bile obješene na sušenju mi je iz lijevog džepa uzeo novac gdje sam imao usitnjeno 150 eura. Izvukao je novac, što u prvom trenu uopće nisam shvatio, nego tek naknadno i samo je dodao komentar – 'lijepo održavate stan'. Što je najgore u tom trenu sam odgovorio 'što ću, moram, sam živim' i nakon toga napustio je stan. Kako nisam izlazio iz stana i nije mi trebao novac tek sutradan sam nakon što sam gurnuo ruku u hlače shvatio da nema novca. Ostala su samo dva željezna eura, a ostatka novca nije bilo. Tek onda sam shvatio da je to on iskoristio jer mi inače u stan nitko ne dolazi i nema mi tko drugi uzeti. I ništa, to je prošlo taj dan i to je bilo to. - kaže Markić.
Nažalost, prevaranti na tome nisu stali.
- Sutradan su mi već opet kucali na vrata. Prvi kažu – 'deratizacija'. Odbio sam ih i uputio ih k predstavniku stanara. Drugi put dolazi 'poštar'. Kao, donio je papir da potpišem. Počeo sam se natezati s njima da neću jer sam pretpostavio da nešto ne štima. Rekao sam im da nemam olovke te da mogu potpisati samo otiskom prsta i onda sam ih pitao gdje je njima olovka pa su mi rekli da im je ispala. Nakon toga sam ih poslao da traže olovku i zatvorio sam vrata. Kad evo njih opet zvone. Opet sam ih upitao što žele te sam im rekao da ne potpisujem ništa za što nisam siguran da trebam. Kažu, 'a ima neko zemljište u Vinogorju' kaže 'traže vas sudski' pa da se moram odazvati. Tu sam kliknuo i shvatio o čemu se radi. Rekao sam mu 'majstore, ja imam gradski stan i ne smijem imati zemlje na sebi', ajde ti to nosi i vrati to tome tko ti je to dao i odakle je došlo, ali on je nastavio dalje... Kaže on meni 'dajte vi nama osobnu' kao da oni uzmu pa da imaju povratnicu da mogu pravdati. Odmah sam im rekao da ne dam dokumente jer se ne poznajemo i 'doviđenja'. Tako je otišao. No, sutradan popodne ponovno kucaju. Dolazi nova ekipa. Treći slučaj je tek drama. Tog sam ulovio u stanu. - kaže je Markić.
Pokušaji uzurpacije tako nisu prestali, a treći je već prerastao u ozbiljan problem i uznemiravanje.
- Došli su i rekli kako mijenjaju sandučiće za poštu te su pitali za ključ. Rekao sam im da ću im otključati. Zaključao sam stan i sišao dolje do sandučića. Osjetio sam da ih je briga, nitko nije ni pipnuo sandučić i odlučio sam krenuti gore, prema stanu. Ulazim u stan, široko sam frontalno otvorio vrata očekujući da će oni ispoštovati, ali u tom momentu ja nisam shvatio da su njih dvojica. Jedan je pričao sa mnom. Kako sam otvorio vrata i ušao ovaj jedan je malo gurnuo vrata i kradom je kraj mene, iza leđa, prošao. Sreća je što mi laminat u stanu škripi i što se ta vješalica, gdje mi inače stoje stvari, malo zatrese kada netko stane na taj komadić laminata. Tu kad staneš bilo kako, prstima ili petom, vješalica se zatrese i to sam čuo. Kako sam držao vrata vanjska vrata otvorena i samo sam prstima malo izašao, zovem ih 'gdje ste', a oni šute. Ovaj drugi, vanjski što je ostao viče 'tu smo, tu smo' i tu sam shvatio da je jedan izvan stana, a drugi u stanu. Ja sam se vratio u stan, ušao unutra i zaključao stan zajedno s tim čovjekom koji je bio unutar stana. U trenu kad sam zaključao stan ovaj što je bio unutra je vrisnuo. 'Sad si rek'o moj i Bogin. Nema ti natrag'. Raširio sam ruke i obuhvatio ga da vidim koliki je. Bio je ogroman.
Ž.G./SBplus
Uhvatio sam ga kod vješalice. Toliki je bio u obimu da su mi bile pune ruke, puno naručje koliki je čovjek. Brdo od čovjeka. Onda sam ga upitao što su tražili u stanu i zašto su ušli u stan iza mojih leđa. 'Jedino je rješenje da ste došli krasti, a krast' nećete' rekao sam. Govorio je 'pusti me van, pusti me van, ubit ćeš me', onda je počeo folirati da on kao ima pištolj. Počeo je govorit 'pucat ću' na što sam ja odgovorio 'pucaj' , ali znao sam da laže i da nema pištolj. Izbio sam mu prethodno iz ruku ključeve od auta, u hodniku smo se borili samo da 'vidim' što ima u rukama, zanimalo me ima li nož. Mislio sam da će me ubosti i da ću iskrvariti, još sam mislio da će mi oduzeti ključeve i mislio sam da će mi zaključati stan pa da mi nitko neće moći pomoći. Dok služba obije stan, ja mogu iskrvariti, a subota je i vikend je i nitko do ponedjeljka, kad mi dolazi žena koja čisti, ne bi nitko ni znao da sam stradao. Počeo sam razmišljati što bi s njim, on je bio svjestan da ću zvati policiju i da je on zarobljen te da će mu se identitet otkriti i onda kreće borba. Počeo me hvatati za ruke da mi otme mobitel, ali nije mogao jer sam jak, ali nisam nikako mogao nazvati pomoć. Počeo sam mozgati sto na sat, a on je vikao 'pustite me van', uplašio se. Rekao sam mu da se trebao prije plašiti pa se sad ne bi plašio i dodao sam 'nisi svjestan što si uradio, što si meni iza leđa došao, ti ne znaš što je tebi domaćin koji pripremio, sad mogu s tobom što hoću', i onda je počeo vikati ovom vanjskom 'Zdenko, pucaj', pa je dodao 'razbit ću prozor', na što sam mu rekao 'razbij'. Opet sam počeo razmišljati što ću s njim…Nitko mi ne može pomoći ili da mi barem netko naiđe pa da taj netko drugi nazove policiju, no bio je mir i nije bilo ljudi. To je bilo u popodnevnim satima oko 17:30. Shvatio sam sve i povezao da ne želim ulaziti u druge probleme zato što sam razmišljao što bi sve moglo biti, a ako krenem na oštrije varijante morat ću ga ozlijediti ili će on mene, pa ćemo obojica nastradati i tko zna što će iz toga izaći. Mislim ja u sebi, 'neću prespavati s njim u stanu, pustit ću ja njega, subota je… Što ću s njim'. Barem da je bila nedjelja pa da očekujem redovan posjet za čišćenje ponedjeljkom, pa bih nekako izdržao. Zadržao bih ga u stanu, a on ne bi mogao mrdnuti dok ne dođe čistačica koja bi ga zapamtila da ga je vidjela i onda opisala policiji zato što ja ne mogu. Ovako mi je bilo dugo čekati s obzirom na to da je bila subota, 'što ću s njim dvije noći, šta će mi on' mislio sam u sebi. Onda sam mu rekao 'ići ćeš van' i pustio sam ga. On je samo izletio. Nakon što sam ga pustio nazvao sam policiju i prijavio ga. Taj čovjek sada živi u nadi da ga neće nitko pronaći. - izjavio je Markić.
Ž.G./SBplus
Gospodin Markić se uspio riješiti uzurpatora te se nada da će ih policija pronaći, kazniti za uznemiravanje i spriječiti daljnje situacije ovakvog tipa.
- Slučaj sam prijavio na policiju, a oni sada istražuju o kome se radi. Dakle, tri dana su me opsjedali. Prvo su došli u srijedu, zatim u petak pa u subotu. Policija je svakako rekla da opcionalno u dogovoru sa stanarima možemo staviti kamere na ulaz kako bismo spriječili da se takve situacije ponavljaju, a kameru mogu staviti i na ulaz u stan. To je samo način. Svakako su mi savjetovali da kamera bude na vidljivom mjestu jer je bolje inicirati na suzbijanje zločina, nego hvatati u klopku. Treba krupnim slovima napisati 'ovaj stan je pod videonadzorom' zato što je praksa i pravilo druge odvraćati od zločina. Policija ne može postavljati kamere, a u dogovoru sa stanarima ili sam mogu se zaštititi i imam na to pravo. - istaknuo je Markić.
Ovaj primjer pokazuje kako je važno prilagoditi životne uvjete osobama s teškoćama. Blažan je trenutno u pregovoru s predsjednikom stanara za montiranje kamera na zgradu - prevencije radi jer prevelikih strahova, dokazao je, nema. Istaknuo je kako bi bilo smiješno da u centru grada, u malenom gradiću kakav je Slavonski Brod netko tako nastrada. Od policije, kaže, ne očekuje puno jer nije mogao detaljnije opisati provalnike.
Osim ove situacije Blažan je s nama želio podijeliti i lijepe misli te doživljaj iz vlastitog života otkad mu je Grad Slavonski Brod riješio stambeno pitanje, opremio ga i olakšao u životne uvjete da može boraviti u gradu i provoditi vrijeme i upoznavati se s drugim ljudima te se na takav način socijalizirati. Istaknuo je kako mu je to puno pomoglo.
Istaknuo je kako ima i hobije, da voli slušati glazbu, pjevati i družiti se s ljudima te da mu je divno otkad živi u gradu i ima priliku za socijalizacijom u populaciji koja živi na ovom području. Voli humor, šalu, sport, razgovor i kroz to sve treniranje istinskog razumijevanja. Kaže da je na tom principu odrastao i da je imao divne roditelje koji su mu puno pomogli. Bilo ih je sedmero djece, a on je jedini imao oštećen vid. Kaže da ima jako puno prijatelja s kojima se druži te da kroz život pamti svakakva razdoblja, ali da mu je uvijek najdraže proljeće kada sve cvjeta.
Pitali smo ga i što se može poboljšati u smislu prilagodbe životnih uvjeta u gradu za osobe s teškoćama, a Blažan je skromno razmišljajući rekao kako je situacija relativno dobra i da ne treba 'tražiti dlaku u jajetu', ali da se neke stvari uvijek mogu poboljšati. Skrenuo je pažnju na gradske semafore koji su za slijepce bolji kada imaju dobar zvuk signalizacije u vrijeme dozvoljenog prelaska kolnika za pješake.
- Možda ovi semafori koji sada imamo. Oni nisu skroz klasično prilagođeni osobama s teškoćama vida, kao recimo npr. u Zagrebu. Koliko 'vidim' pravi se dosta kružnih tokova pa se ti semafori lagano ukidaju. Možda bi bilo lakše da ima više tih semafora koji se čuju kada je dozvoljen prelazak za pješake zato što bi se pomoću njih mogli lakše orijentirati u prostoru. Moja je prednost to što sam dobro prilagođen. Imam dobar sluh, osjećaj za vrijeme i prostor, a s instruktoricom sam pet godina radio na snalaženju u prostoru tako da se snalazim i ovako dobro, no istina je da bi uz više zvučnih signala bilo lakše. - dodao je Blažan.
Također smo ga pitali i koje su još sitnice koje uviđa, a da mu otežavaju kretnju gradom. Istaknuo je kako na cesti u Vukovarskoj ulici kod semafora postoji veliko udubljenje u kojemu se nakupi puno vode kada napada kiša, a kada prelazi uvijek mora požuriti zato što automobili nestrpljivo čekaju pa je to jedino mjesto koje mu je teško za prelazak, ali svime ostalim je što se tiče infrastrukture grada kako kaže – zadovoljan.
Priča Blažana Markića ističe važnost osvješćivanja javnosti o potrebama osoba s teškoćama. Pružanjem adekvatne podrške i sigurnosnih mjera, omogućava im se ravnopravno sudjelovanje u društvu. Prilagodbe i društvena inkluzija nužne su za njihovu sigurnost i bolju kvalitetu života kao i za funkcioniranje društva kao ravnopravne zajednice gdje su svi jednaki.
