Postoje ljudi koji svoj život mjere onime što im je bilo teško. A postoje i oni koji, unatoč svemu što im je život stavio na put, više vole govoriti o onome što su ipak uspjeli učiniti.
DAVOR - Marija Marjanović iz Davora od rođenja živi s artrogripozom, rijetkim prirođenim stanjem koje utječe na pokretljivost zglobova i mišića. Zbog posljedica koje to stanje ima na njezine fizičke funkcije, ima stopostotni tjelesni invaliditet.
No, već nakon nekoliko minuta razgovora postaje jasno kako je invaliditet tek jedan dio njezine priče. S Marijom smo razgovarali o onome o čemu i sama više govori i što je ispunjava – o rukotvorinama koje nastaju iz njezine potrebe da neprestano nešto stvara, o putovanjima koja su joj otvorila nova poznanstva i iskustva te o vjeri koju opisuje kao „bazu cijeloj ovoj priči“.
Potreba da uvijek nešto radi, istražuje i iznova smišlja nije joj, kaže, nikada nedostajala.
- Uvijek sam htjela nešto više. Nisam tip od kuće, da sam zatvorena. I kad sam zbog vremenske prognoze ili minusa bila prisiljena ostati u kući, nisam mogla samo sjediti i gledati u prazno ili televizor. Uvijek sam nešto kemijala, tražila što bih mogla raditi. - kaže Marija.
Od slika na leakrilu do torbica od otvarača: „Ne odustajem dok nisam zadovoljna rezultatom”
Iz potrebe da nešto radi, stvara i neprestano pomiče vlastite granice nastao je cijeli Marijin kreativni svijet, čiji počeci sežu u djetinjstvo.
- Kao mala imala sam uzore u baki i prabaki koje su štrikale, štopale i tkale. Uvijek sam gledala što rade i tražila da mi daju konac jer sam i sama željela nešto stvarati. To je ono što me oduvijek privlačilo.
Danas izrađuje različite rukotvorine – od stolnjaka i tabletića do slika na leakrilu, torbica, krunica i drugih predmeta. Ideje pronalazi svuda oko sebe, no svaki rad nastoji prilagoditi vlastitim mogućnostima i izraditi na svoj način.
Tako su nastale i njezine neobične torbice od otvarača za limenke.
- U početku nisam imala materijala. Bila sam kod susjede kada je došla njezina sestrična i rekla da će pomoći skupiti otvarače za limenke. Tako sam izradila prvu, malu torbicu. Ljudima se to svidjelo pa su mi počeli skupljati otvarače i tako se sve postupno razvilo.
Prije torbica izrađivala je slike na leakrilu. Prva narudžba bila je slika za novorođenče, za koju je prema podatcima o bebi sama osmislila motiv i izradila shemu.
- Volim nešto novo osmisliti i okušati se u drugačijim motivima. Tako su nastale i krunice za vjenčanja, s imenima i datumom vjenčanja, a izrađujem ih i s imenima djece.
Poseban izazov predstavljala joj je izrada hrvatskog grba i oznaka nogometnih klubova.
- Nisam imala shemu, uvećam si fotografiju na računalu, krpam, param i tako dok ne dobijem ono što želim. Nisam odustajala dok nisam bila zadovoljna rezultatom. Istina, potroši se mnogo vremena, ali meni je najveća vrijednost u tome što volim stvarati nešto novo. Uvijek me veseli vidjeti kako će na kraju ispasti ono što sam zamislila.
Među svim njezinim radovima posebno mjesto ima jedan – slika Srca Isusova.
- Ovaj rad mi je nekako posebno drag. Voljela bih, ako je i volja Božja, da ima posebnu misiju. Sliku sam svojim rukama vezla i doticala lice, koje je svaki dan bivalo sve jasnije i jasnije. Svaki križić mogao bi biti slikovni prikaz nas ljudi. Da jednog u nizu nema, bilo bi polje prazno i pusto.
Upravo je u tom procesu stvaranja za Mariju i najveća vrijednost njezinih radova.
Loco-moto joj otvorio vrata prema novim iskustvima. Od Poljske do hodočašća
Važan dio njezina života posljednjih šest godina je i članstvo u Udruzi osoba s invaliditetom Slavonski Brod „Loco-moto“. Ondje je, kaže, pronašla prostor za druženje, kreativni rad, ali i priliku za iskustva koja su joj s vremenom otvorila neke sasvim nove horizonte.
Jedno od njih bila su putovanja. Prvo je bilo ono u Poljsku, u sklopu Erasmus+ projekta, a potom su uslijedili odlasci u Novi Sad te u Daruvar i Zadar, gdje je u sklopu rekreativnih kampova za osobe s tjelesnim invaliditetom sudjelovala u kreativnim radionicama i predavanjima.
No, prvo putovanje, ono u Poljsku, dogodilo se u posebno teškom trenutku njezina života.
- Samo pola godine ranije preminula mi je sestra. Život mi je tada stao. Bilo mi je teško. Kad su me pozvali u Poljsku, lomila sam se. Mislila sam kako ću u tom teškom trenutku ostaviti majku i što će drugi reći. Ipak, kolikogod me savjest pekla, nešto me nagnalo da odem.
Do tada su njezina putovanja uglavnom bila vezana za obitelj i poznata mjesta, a sada se prvi put našla među ljudima koje nije poznavala.
- Imala sam velik otpor. Pitala sam se i koga ću pronaći da ide sa mnom. Do tada sam uglavnom putovala s obitelji, najčešće s majkom, i teško mi je bilo zamisliti da ću prvi put otići negdje s ljudima koje gotovo uopće ne poznajem. A upravo sam u toj Poljskoj shvatila koliko ima dobrih ljudi i koliko ti i ljudi koje tek upoznaš mogu pružiti. Putovanja su me zapravo oživjela u najtežem trenutku mog života.
Marija danas rado putuje i izvan organiziranih aktivnosti udruge, a posebno mjesto među tim putovanjima imaju hodočašća.
- Volim hodočastiti. Bila sam u Međugorju, na Mladifestu, kao i na Međunarodnom susretu osoba s invaliditetom u Međugorju, a u Lourdes sam putovala s Udrugom volontera sv. Filipa Nerija iz Splita i Udrugom Job, koja je posvećena upravo organiziranju putovanja i hodočašća za osobe s invaliditetom.
Posebno ju je oduševila činjenica da postoji udruga koja je svoj rad usmjerila upravo na omogućavanje osobama s invaliditetom da putuju i hodočaste. Dojmio ju se i prilagođeni autobus koji je Udruga Job nabavila upravo kako bi putovanja učinila dostupnijima.
Udruga Job
- Ideja o takvom autobusu potekla je od velečasnog Drageca koji vodi Udrugu Job, a koji je želio osobama s invaliditetom otvoriti mogućnost putovanja kakvu je vidio i u drugim zemljama. Kad sam vidjela autobus, bila sam oduševljena. Shvatiš koliko jedna takva stvar može nekome otvoriti vrata.
No, želja za putovanjem sama po sebi, navodi dalje, nije uvijek dovoljna. Za osobe s invaliditetom mogućnost odlaska često ovisi i o tome postoji li osoba koja će biti pratnja.
- Za neka moja putovanja, pa tako i za Mladifest u Međugorju, zaslužna je moja prijateljica Kristina Terihaj, koja me je savjetovala kako mogu pronaći pratnju i koje su mi mogućnosti putovanja s obzirom na moj invaliditet. Ohrabrila me i da za pronalazak pratnje koristim društvene mreže, a to je nešto na što se nikad prije ne bih odvažila.
Danas Marija tu podršku ima i kroz sustav osobne asistencije. Udruga „Loco-moto“ osigurala joj je dvije asistentice, Marinu Knežević i Valentinu Marjanović, koje joj pružaju podršku i na putovanjima.
Uz njihovu pomoć, ali i iskustvo koje je stekla prethodnih godina, putovanja su joj danas postala mnogo dostupnija i prirodniji dio života.
„Društveno je nametnuto da se osobu s invaliditetom definira kao nemoćnu“. Novi izazov je Španjolska!
Putovanja joj nisu samo širila horizonte nego su je suočila i s načinom na koji društvo često gleda na osobe s invaliditetom – kroz ono što pretpostavlja da ne mogu, umjesto kroz ono što žele i mogu ostvariti. Jedno od takvih iskustava bilo je kada je odlučila otići na Thompsonov koncert u Zagreb.
- „Kako ćeš?” bilo je često postavljano pitanje. Ljudi takva pitanja postavljaju iz brige, ali ja živim za taj dan. Društveno je nametnuto da se osobu s invaliditetom definira kao nemoćnu. Nekad ljudi kažu da se nešto ne može, a nisu ni pokušali. Možda sami nikada nisu otišli autom do Zagreba. Nije to zlonamjerno, nego ljudi žive u onome što im je poznato.
Vjera je, međutim, nit koja povezuje i njezino stvaralaštvo, i putovanja, i način na koji gleda na vlastiti život.
- Vjera je baza cijeloj ovoj mojoj priči. Često ljudi, kada se pojave nove prilike, kažu: „Ne može se.”. A nije probao. Prvo probaj. Ako stvarno vidiš da ne možeš, onda reci da više ne možeš.
Ta se filozofija danas ne zadržava samo na njezinim osobnim iskustvima. Ono što je sama otkrivala kroz putovanja, poznanstva i nove prilike Marija želi prenijeti i drugima. Njezin se angažman zato nastavlja i kroz novi projekt Udruge Loco-moto.
U sklopu projekta „Akademija lidera II“ sudjelovat će u osmodnevnom „job shadowingu“, odnosno, promatranju rada, u Málagi. Marija će ondje pratiti njihov rad te učiti o modelima stanovanja uz podršku, razvoju životnih vještina i individualnim planovima za osamostaljenje, a stečena iskustva trebala bi prenijeti u rad udruge.
Udruga Loco moto
- Poseban naglasak bit će na ženama s invaliditetom, koje se često susreću s višestrukim oblicima diskriminacije. U Španjolskoj ću prikupljati ideje za buduće javne kampanje i načine borbe protiv predrasuda. To će biti još jedno vrlo korisno iskustvo, za mene kao volonterku u udruzi, ali i za sve one kojima ću stečeno znanje moći prenijeti i kojima mogu biti podrška.
A možda se cijela Marijina priča najbolje može sažeti u jednoj poruci koju je, sasvim slučajno, izvukla nakon prošlogodišnjeg Mladifesta. Na papiriću je pisalo:
„Ti si Božje remek-djelo!“.
Marija ju je prihvatila kao svoju malu životnu poruku – ali i kao poruku svima drugima:
Zato tu gdje jesi – rasti.
Tu gdje jesi – ljubi.
Tu gdje jesi – vjeruj.
Tu gdje jesi – sjaji.
Tu gdje jesi – čini.
Možda upravo u tome i jest snaga njezine priče. Ne u tome da može sve, niti da joj nikada nije teško, što i sama priznaje - nego u tome da ne dopušta da joj drugi unaprijed odrede granice.
A njezina je poruka jednostavna:
Prvo probaj.
