ZAGREB - Glavna vijest svih medija jest povratak hrvatske nogometne reprezentacije u Hrvatsku i doček koji će im zbog sjajnog uspjeha biti upriličen. Već nekoliko dana, otkako se vrše pripreme za ovaj, nema sumnje, masovni događaj, licitira se i brojem potencijalnih građana koji će se večeras sliti na Trg bana Jelačića, ali i na ostale lokacije u glavnom gradu, odakle će reprezentativce ispratiti do središnje točke okupljanja.

Jutarnji list donosi detaljniji itinerer o terminima i kretanju povorke Dalića i Vatrenih te procjenu da bi se i ove godine mogla ponoviti „opsada“ Zagreba iz 2018., u kojoj je sudjelovalo više od pola milijuna ljudi. Tome će sigurno doprinijeti i „uvijek vjerni“ navijači iz Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije.

Sve rečeno bio je povod da se prisjetimo najmasovnijih okupljanja hrvatskih građana u novijoj povijesti.

Prema dostupnim podatcima, koji se uglavnom temelje na procjenama, doček reprezentativaca od prije četiri godine, sa spomenutih preko pola milijuna sudionika, stavlja, uvjerljivo, na prvo mjesto.

Računa se, doduše, da je papu Ivana Pavla II., teške 1994. godine ispratilo čak milijun i više ljudi, po čemu bi ovo, po masovnosti, bio nenadmašan događaj u Hrvatskoj, ali ga ipak ovdje nećemo računati jer je u toj masi bilo jako mnogo stranaca, hodočasnika iz cijeloga svijeta, kako je to i običaj na posjetama poglavara najbrojnije globalne vjerske zajednice. Iz istog razloga „ispada“ i posjet drugog pape, Benedikta XVI. Bilo je to 2016., daleko od prijelomnih političko-društvenih događaja iz vremena Wojtylina dolaska, pa je blagoslov i nadu od Ratzingera došlo potražiti mnogo manje vjernika, ali je taj broj, 300 tisuća, za ovu temu svejedno respektabilan.

Sport, politika i vjera

Da su društvena i politička „događanja naroda“ za Hrvate „zapaljiva“ tema, zbog kojih će izići na ulice, svjedoči koncert „Prljavog kazališta“ iz zlosutne 1989. Estradni događaj koji se ubrzo pretvorio i u politički okupio je na glavnom zagrebačkom trgu, procjenjuje se, između 200 i 250 tisuća građana te je po tome najmasovnije okupljanje svoje vrste, ako tu godinu uzmemo kao donju granicu nove epohe hrvatske povijesti.

Hrvati od sportova i sportaša nedvojbeno najviše cijene nogomet i nogometaše, ali nisu „hladni“ ni na značajne uspjehe iz drugih disciplina, naprotiv. Tako se Janici Kostelić za čak četiri medalje, tri zlatne i jednu srebrnu, 2003. došlo nakloniti oko 150 tisuća ljudi. Iste godine „zlatni“ rukometni Kauboji Line Červara na zagrebačke ulice izmamili su nešto manje, 100 tisuća navijača, jednako kao i, dvije godine ranije, Goran Ivanišević za osvajanje Wimbledona, u „najlipšem gradu na svitu“.

U glavnome gradu živi najviše ljudi, a i „društvena svjest“ možda je ipak nešto jača nego u drugim sredinama. Vjerojatno su to razlozi zašto je 1996. godine 120 tisuća građano izišlo na ulice, ali ne zbog sporta ili  zabave, nego jednog društveno-političkog pitanja, a to je bio pokušaj da se „ušutka“ oporbena Stojedinica.

A što je s legendarnim Vatrenima Ćire Blaževića i broncom iz 1998.? Tko se sjeća ovoga sportskog momenta, koji je za tek stasalu, malu i relativno nepoznatu državu bio od neizmjerne važnosti, pamti i euforiju koja je u Hrvatskoj vladala tog politički prijelomnog kolovoza. Govori se o brojci od oko 100 tisuća, ali s obzirom na spomenuti kontekst i činjenicu da je glavno okupljanje bilo na manjem, Francuskom trgu u Zagrebu, broj ljudi koji su došli skandirati Ćiri, Bobanu, Šukeru i ostalim „besmrtnicima“ sigurno je bio mnogo veći. A dolazili su, kao što će doći i 2018. i 2022., navijači iz svih krajeva Hrvatske, pa i drugih zemalja u kojima žive.

Ponosni i apatični?

S događajima, ali vojno-političkim, iz 1998. povezano je masovno okupljanje 14 godina kasnije. Oslobođene hrvatske generale došlo je pozdraviti oko 100 tisuća domoljubnim zanosom prepunih građana.

Svi ostali povodi „prikupili“ su manje od 100 tisuća. Primjerice, podršku kurikularnoj reformi 2016. godine izlaskom na Trg bana Jelačića, to „mitsko mjesto“ hrvatske „izravne demokracije“, iskazalo je 40-ak tisuća građana.

„Revoulcionarni potencijal“ građana Hrvatske, koji se iz ovih brojki da iščitati, govori da ovaj narod „instinktivno“ prepoznaje povijesno-političke trenutke. U vremenima između njih, Hrvati su uglavnom „mirni“, neki će reći i previše, prepoznajući u tome apatiju i, kako je rekao jedan naš sugovornik, anomiju mladih koji ne vjeruju nikome i ničemu. Ali Hrvati zato, pokazuju ove brojke, vjeruju papi i Crkvi, dok „mirnodopsko“ vrijeme u kolektivnu memoriju pospremaju kroz sportske uspjehe.  

Bit će zanimljivo večeras pratiti je li „srce vatreno“ otporno na noćne prosinačke hladnoće i jednako impresionirano broncom kao i srebrom, tj. hoće li biti nadmašen „rekord“ od pola milijuna iz 2018.

Svi spomenuti događaji, odnosno značenja koja imaju, očigledno su važni za ovu zemlju i njezine građane, ali ne bi bilo loše, za demokratsko sazrijevanje i napredak, kada bi na ovoj rang listi bilo malo više društvenih trenutaka. Recimo, scena koje gledamo u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, gdje se mase građana sliju na trgove da protestiraju za veće plaće, socijalna prava, komunalna pitanja i druge stvari od kojih se zaista živi.