SLAVONSKI BROD - Ana Dobrić (61) udomiteljica je postala davne 2001. godine. Prije više od dva desetljeća o tom se neobičnom pozivu u Slavonskom Brodu malo pričalo, a još manje se znalo.

Većina djece smještana je tada u Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Kumičićevoj ulici - zgradu koja danas zjapi prazna jer je razvojem sustava institucionalni smještaj takve djece doživio svoj kraj. Danas o njima brinu „Kuća sretnih ciglica" i udomitelji. I jedni i drugi čine gotovo nemoguće - djeci o kojima roditelji ne mogu ili ne žele brinuti, grade novi dom - ne onaj od zidova, nego od srca.

- Kad bih vam pričala kako je sve počelo, bila bi to predugačka priča. Počela je 2001. godine i trajala je do prije tri godine. U tom periodu imala sam sveukupno trinaestero udomljene djece. Neka su kod mene ostala 21 godinu, neka su još uvijek s nama, a neka su u našem domu bila samo dva tjedna - ovisno o potrebama Centra. - ispričala je Ana Dobrić tijekom jučerašnjeg druženja udomitelja u Centru za socijalnu skrb Slavonski Brod i predstavljanja projekta „Podrška i osnaživanje udomiteljstva". Mada je udomiteljska karijera iza nje pa 'novu' djecu više ne prima, ona 'stara' zauvijek će ostati njezina.

Potrebno je uistinu veliko srce kako bi se vrata doma otvorila nekomu u potrebi. Ako je taj netko dijete koje traži svu pažnja i ljubav ovoga svijeta, žrtva je tim veća. Bez uljepšavanja, naša je sugovornica poručila kako je dobar udomitelj moguće biti jedino ako djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi tretirate kao vlastitu.

- Iskustva udomitelja jednaka su iskustvima onih koji odgajaju svoju djecu. Dan donese ono što se njemu sviđa. Nekad je bolje, nekad je gore. U svakom slučaju, mladost, život, napredak,... Nema smisla da izdvajam nešto loše, mada svi znate da i toga u svakoj kući ima. No, jednim zajedničkim obiteljskim radom i životom, ide se dan za danom. Zbog svega što postignete, osjećate jednu ugodu u životu jer ste nekomu napravili nešto dobro. - kazala je.

Teško je i zamisliti što su prije dva desetljeća proživljavali udomitelji, kada znamo da im ni danas nije jednostavno. Mnogi su opterećeni prevelikim brojem djece i pucaju pod teretom sustava jer nastoje mnogima pomoći.

- Nemojte previše zamjerati ako stvari dugo stoje na mjestu, jednom će krenuti. Pomaci glede udomiteljstva u odnosu na 2001. su strašno veliki. Nas tada nije priznala država. Teško je, stoga, bilo očekivati da će nas priznati itko drugi zbog onoga što radimo 24 sata. Kako će me priznati susjed, prijatelj, rodbina,... Oni uopće ne znaju tko sam i što sam toj djeci. A djeci sam, pak, bila osoba zbog koje nisu sa svojim roditeljima. Zato što sam ja postojala, oni nisu bili s mamom i tatom. O tome se nije govorilo i razmišljalo. Ovo je velik pomak. Stiže kasno i sve se sporo odvija. No, ipak stiže, a ja sad u tomu svemu mogu sudjelovati samo iskustvima. - dodala je Ana.

Zvijezda jučerašnjeg dana kojemu je cilj bila promocija udomiteljstva, svakako je bila mlada Brođanka koja svojim primjerom širi pozitivu i pokazuje koliko udomljena djeca mogu dati - da ne kažemo 'vratiti' - svojim zamjenskim roditeljima sve ono što im je pruženo. Margareta je svojoj udomiteljici Ani Dobrić silno zahvalna i koristi svaku priliku to javno reći.

- Rado govorim o svom iskustvu jer se nadam da ću time u drugim ljudima probuditi želju i volju za bavljenjem udomiteljstvom. Moje iskustvo jedna je divna priča. Imala sam nevjerojatnu sreću jer sam s tri godine dospjela baš u svoju udomiteljsku obitelj. Sve što sam u životu postigla, dugujem svojim udomiteljima. Uvijek su bili uz mene, uvijek su bili podrška, možda i veća no što su to nekomu njegovi biološki roditelji. Pružali su mi ljubav i meni je teško otići od njih. Danas sam zaposlena, imam uvjete za osamostaljenje, ali i dalje živim s njima. - kazala je 24-godišnja Margareta Sedlarević koja je 2013. godine na povratku iz škole, zajedno s dvjema prijateljicama, stradala u teškoj prometnoj nesreći. Ništa od toga nije joj maknulo osmijeh s lica pa je o svom životu u videoprilogu snimanom za potrebe Centra, ispričala pozitivnu i lijepu priču.

Zbog svega onoga što je obitelj Dobrić dobila kad je Margaretu primila u svoj život, mnogi bi također mogli odlučiti postati roditelji djeci kojoj je potrebna ljubav. S druge strane, jednako se primamljivim taj poziv čini kad se ugleda osmijeh na Margaretinu licu koji govori više od tisuću 'Hvala!'.