GENI su čudo. Ne samo da kod novorođenog djeteta odmah prepoznajemo što je od kojeg roditelja naslijedio nego od početka, kao i kasnije kroz život, svatko u sebi nosi osjećaj o nečemu koji si često ne može objasniti, a što je vjerojatno naslijedio od predaka.

O takvom osjećaju, koji ga je nakon 58 godina, od kada je rođen u Urugvaju, prvi put doveo u Hrvatsku pradomovinu, ispričao mi je Gabriel Jarosz Uzelac, čovjek koji je od djetinjstva sanjao i zamišljao svijet u kojem su živjeli njegovi preci, zamišljao je polja, livade, mjesta na kojima su se igrali, osjećao mirise… ali nikad prije mu se nije pružila prilika da taj svijet i upozna.

Profesionalni sportaš u Muay Thaiu i KickBoxingu koji je od 90-etih godina, tijekom svoje aktivne karijere osvojio niz nagrada pa i četiri naslova prvaka Južne Amerike i dva Pan American Vice Championshipa, već dugi niz godina radi i kao trener profesionalaca istih sportova iz čega su izrasli pobjednici kako u Urugvaju tako i u Paragvaju.

No, kako i zašto se unatoč uspješnoj karijeri, ne samo našao u Hrvatskoj nego odabrao brodski kraj kao trajno mjesto življenja, doznala sam u razgovoru s ovim zanimljivim čovjekom.

Rođen je u urugvajskom glavnom gradu, Montevideu, dobro znanom posebice ljubiteljima nogometa. Tu je, naime, davne 1930. godine održano prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu na kojemu je sudjelovala i Jugoslavija s odličnim plasmanom, našla se u polufinalu. Urugvaj je bio i prvi pobjednik tog prvenstva.

Prve riječi koje je naučio, sjeća se Gabriel, bile su na hrvatskom jeziku. Kada je počeo nešto razumijevati saznao je kako se njegov djed Dušan Uzelac sa svojom sestrom i šogorom sada već daleke 1954. godine, u potrazi za boljim životom, uputio iz Bjelovara u južnu Ameriku. Kada je kretao na tromjesečni put brodom nije ni znao u kojoj će se državi iskrcati, a dogodilo se da je to bio Urugvaj. Dvije godine kasnije za njim je stigla i supruga Ljubica (djevojački Grulović), s 14 godišnjom kćerkom Marijom (budućom Gabrielovom majkom), i svi su počeli savijati novo obiteljsko gnijezdo u novoj državi i velikom gradu koji je nudio poslove, zaradu i život.

Baka i djed su, ispričao je Gabriel, porijeklom iz Like, pasivnog i siromašnog sela Ondić, što ih je potjeralo u perspektivnije mjesto Bjelovar, no teški uvjeti života nakon II. Svjetskog rata presudili su u donošenju odluke da krenu „trbuhom za kruhom“. U Urugvaju su trajno ostali i završili svoj život. No, njihov unuk Gabriel nije odustao od potrage za svojim genima.

„U šali kažem „došao sam da umrem u Hrvatskoj“. Kad sam imao šest godina, sjećam se, pričao sam hrvatski i španjolski. Kada su svi moji umrli, prije 40 godina, više nisam imao s kim razgovarati na hrvatskom jeziku i zaboravio sam ga. A od djetinjstva sam želio doći ovdje, upoznati zemlju moje mame, i svih mojih. To sam osjećao u krvi, no nije bilo prilike sve do sada. Imao sam svoj obiteljski život, sad imam dvije odrasle kćeri, a kad sam se razveo od supruge, donio sam odluku da krenem u Hrvatsku, no onda je krenula pandemija koronavirusa. Zato sam se odlučio javiti preko interneta ljudima s ovih prostora kako bih uspostavio kontakt i vježbao hrvatski jezik. Tako sam se upoznao i s Verom Drame u Slavonskom Brodu, koja mi je u tome puno pomogla.

„Došao sam u Hrvatsku i u Zagrebu čekao dokumente no rekli su mi da mogu ići gdje hoću, dok to bude gotovo. Dogovorio sam se s Verom da dođem u Brod i tako smo se uživo upoznali. Odmah mi se svidjelo ovdje. Inače kod nas u Urugvaju se ne zna za ovaj dio Hrvatske nego samo za more, a odmah sam shvatio kako je i ovdje lijepo, puno zelenila, pitomo, a ljudi su ljubazni i dobri“, kazao je Gabriel.

Poželio je naravno vidjeti mjesta svojih predaka, kuće u kojima su živjeli, gdje mu se rodila majka, gdje se igrala kao djevojčica… pa je s Verom otišao u Bjelovar. „Tu smo sve pronašli, gdje su se djed i baka oženili, kuća u kojoj su živjeli. Plakao sam od uzbuđenja kada su mi otvorili crkvu u kojoj su se skoro prije sto godina vjenčali. Hodali smo po groblju u potrazi za onima koji su se prezivali Uzelac i Grulović, a onda sam čak našao i jednog rođaka, Nikolu Grulovića, sina bakinog brata. Vodio nas je da nam pokaže gdje su moji živjeli, a baka koja sad tamo živi počastila nas je kavom i svi su bili tako ljubazni. Vidio sam gdje se rodila moja mama i sve mi je prošlo kroz glavu, osjećao sam se kao da letim.“, emotivno je ispričao Gabriel.

Nakon toga posjetili su i Liku, rodno selo njegovih predaka, Ondić, gdje je našao ruševine nekadašnje djedove kuće odakle si je ponio kamen koji će trajno čuvati.

Baka je najviše zaslužna za čuvanje hrvatske tradicije

„Dida i baka su govorili da su došli zbog posla, da je u Jugoslaviji bilo gladi. U Urugvaju su počeli graditi kuće. Djed je bio građevinac i sa šogorom arhitektom je gradio kuće. U našem mjestu izgradili su i prodali barem 30 kuća.“, sjeća se.

Njegova majka Marija udala se za Juana Jarosza, porijeklom Ukrajinca, nakon čega se rodio Gabriel (koji je dobio ime po šukundjedu) i kasnije kćer Silvia.

„U kući se uvijek govorio hrvatski i kuhala su se jela s ovih prostora. Moja baka je naučila španjolski, ali nikad ga nije govorila. Nisu puno pričali o Jugoslaviji, ali je znala pričati o nekim običajima, kako su se družili, šta su jeli - što je i nama pripremala, radila je i ručne radove koji su se bitno razlikovali od onih u Urugvaju. Mislim da je baki bilo teško, ali nije više nikada došla u Jugoslaviju u kojoj su ostale njezine sestre i brat s roditeljima, dok je djed došao samo jednom kako bi prodao njihovu kuću i donio novac.“

Gabriel se sjeća i kako su svi doseljenici s prostora Jugoslavije, a nije ih bilo puno, nedaleko Montevidea kupili zemlju gdje su držali stoku, svinje, kokoši, obrađivali vrt. Tu bi se sastajali, međusobno si pomagali kada su skupljali drva za zimu, pravili kobasice, vino… „Sve sam to i jeo, a posebno sam zavolio kolač s makom koji su također uzgajali u vrtu. Valjda zbog svega toliko oduvijek osjećam Hrvatsku, iako moja sestra ne“.

Kada je imao 15 godina umrla im je majka Marija, a nakon toga iste godine i djed Dušan. To je bila strašno teška godina. On i sestra ostali su s bakom, dok je otac otišao s drugom ženom.

Kao dječak počeo se baviti sportom Kickboxingom, a kasnije i tajlanskim boksom (Muay Thai), u čemu je postizao dobre pa i odlične rezultate. „Osam puta sam bio prvak u Kickboxingu u Urugvaju, a kasnije četiri puta prvak južne Amerike te dva puta prvak cijele Amerike.“

Kasnije mu se svidio i Muai Thai, koji je otišao savladati u Argentinu, Buenos Aires, s kojim je vrlo brzo kaže napredovao. Prvi je, kaže, donio taj sport u Urugvaj, osnovao Udruženje i krenuo trenirati druge. Specijalizirao se u Brazilu te organizirao prva natjecanja tajlanskog boxa za zemlje južne Amerike. Dobio je status Mastera tih sportova. Usput je završio i fakultet Kineziologije. Zadnjih pet godina je isti posao radio u Paragvaju gdje je, također, odgojio neke dobre borce.

Preko 35 godina je u sportu i u tim disciplinama podučavao je niz generacija. Njegovi učenici su također, kaže, postizali zavidne rezultate.

Zbog toga želi i u Slavonskom Brodu odgojiti borce Muay Thai, a od kada je prošle godine došao u ovaj grad već radi u dvije teretane. „Imamo jednu žensku ekipu, ali ima i muških, mladih i starijih. Mogu odgojiti borce, jer među 30 polaznika uočim nekoliko iznimno dobrih, pa im ponudim da treniraju pojačano. Želim i u Hrvatskoj stvoriti dobre borce kao što sam imao prvake u muškim i ženskim ekipama u Urugvaju i Paragvaju. Najbolje je da krenu vježbati sa 15 godina, jer nije riječ samo o fizičkoj snazi nego i u filozofiji tog sporta što mala djeca ne razumiju.“, rekao je trener koji danas u Brodu već ima polaznike od 15 do 58 godina i vjeruje kako će mu se ostvariti san da i ovdje odgoji buduće prvake države. No, nudi i rekreativno bavljenje ovim sportovima kao i pojedinačne kondicione treninge.

Time se namjerava baviti dok god bude imao energije jer je odlučio ostati u Hrvatskoj gdje se, po svemu sudeći snašao „kao riba u vodi“. Pun je dobrih ideja što bi sve mogao raditi i stvarati.

Uspoređujući rodni Urugvaj i domovinu svojih predaka Hrvatsku, kazao je kako su obje slične. „I mi smo druželjubivi, volimo roštiljati, plesati, pjevati, a to nije tako u ostatku Amerike. U Paragvaju sam živio pet godina, ali nije tako. No situacija se i u Urugvaju u novije vrijeme promijenila, ima dosta kriminala, droge na ulicama, nema mira kao što je nekada bilo i kao što je danas u Hrvatskoj. A želim živjeti u miru.“, izjavio je. A lakše mu je dok diše punim plućima u krajoliku koji ga je očarao. „Došao sam i tu ću ostati, čak sam si kupio i zemlju u Jakačini Maloj, gdje ću sagraditi kuću. Zaljubio sam se u taj kraj. A ne znam kako sam do njega došao. Jedan dan sam se okolo vozio autom i samo sam se zaustavio, pitao neke ljude ima li tu zemlje koju bih kupio i jedan mi je djeda rekao da će prodati svoje. Kupio sam predivnu zemlju iza koje je potok, pa šuma. Kad legnem na travu mislim kako me ovdje doveo duh mojih predaka. Srce mi je ispunjeno.“, kaže Gabriel.

Već se potpuno prilagodio, sjećajući se djetinjstva i sarme koju ponovo jede kako je kuhala baka, kobasica, pite s makom. Sve su to mirisi i okusi djetinjstva koje nosi u sebi, mada rado pripremi i neko urugvajsko jelo.

Zavolio je i glazbu i ples pa svake nedjelje odlazi s Verom u podvinjski KUD premda kaže kako baš ne razumije što pjevaju.

Oduvijek, veli, navija za hrvatski nogomet, a davno je na ruci tetovirao kombinaciju urugvajske zastave i hrvatskog grba. Pun je energije i volje za usvajanje novih znanja, kulture, običaja. Bez obzira što Urugvaj po nekim istraživanjima „zauzima prvo mjesto u Latinskoj Americi po demokraciji, blagostanju, nedostatku korupcije, slobodi medija… a jedna od najcjenjenijih publikacija na području ekonomije, britanski časopis The Economist, proglasila ga je 2013. „državom svijeta te godine“, Gabriel se odlučio za Hrvatsku, iz koje su potekli njegovi preci i čiji duh ovdje osjeća.