BRODSKI planinari, posebice zimi, često pohode okolna izletišta, planinarske destinacije poput Sovskog jezera - ne baš osobito zahtjevnu turu, pogotovo ako se ide iz Matković Male, prilagođenu i onima s više godina i manje energije kao i najmanjima, željnima avanture.

Svi uvijek vole ponovo vidjeti taj zaštićeni krajolik, jedinstveni primjerak prirodnog jezera, što mogu i „proguglati“, ostatak Panonskog mora koje se nalazi na 430 metara nadmorske visine, na sjevernoj padini Dilja, između Brodsko-posavske i Požeško-slavonske županije, no ipak pripada potonjoj.

S istočne i sjeveroistočne strane okružuje ga šuma bukve, graba, hrasta... oko jezera trstika i rogoz, a po svemu, ondje bi morao vladati mir i tišina, kako je prije jednog stoljeća zapisao Dragutin Tadijanović.

„Od pamtivijeka narod me zove Sovsko jezero, jer se u hrastovu lišću skrivahu od davne davnine sove i druga ptičad noćna, kako nam reče pjesnik. Al' danas je iznova granulo sunce i ti ćeš, dragi prijatelju, ovdje u mojoj sjeni uvijek naći odmor svom tijelu, svome srcu, i htjeti ćeš da se ponovo vratiš tišini ove vode, u ovaj šumski mir", riječi su pjesnika uklesane u kamenu jednog od izvora pitke vode na Sovskom jezeru.

No nije baš tako kako svi mogu pročitati. Tišinu, mir, ali i ljepotu prirode narušavaju, iz samo njima znanih razloga, posjetitelji koji se dovezu automobilima tik do jezera, premda  je na samom ulazu u ovaj značajni krajobraz (čija površina iznosi oko 68 hektara, a površina samog jezera je oko 3600 kvadratnih metara) istaknuta tabla o zabranjenom pristupu automobilima i motorima. 

Istina, rampa koja bi vjerojatno trebala biti spuštena i zaključana, dignuta je, što one koji ne vole prohodati ni nekoliko stotina metara do nadstrešnice, osokoli pa se provozaju uz samo jezero, a onda sjednu uz automobil i roštilj, da im sve bude pri ruci.

Dok prolaze automobilima pa i motorima, remete mir i smetaju onima koji sjede na klupama i pokušavaju uživati u čistom zraku. A vjerojatno zasmetaju i onima koji šetaju okolo jezera, odnedavno obogaćenog šetnicom na kojoj su postavljene poučne table koje će svakog šetača i namjernika detaljno upoznati s florom i faunom ovoga kraja. 

Za razliku od brodskih planinara koji su došli pješice i utaborili se kod šumarske kuće i nadstrešnice gdje su roštiljali i zabavljali se, metalni ljubimci koji su se vozikali uz jezero, pripadali su, kako se moglo vidjeti po registracijskim pločicama, uglavnom vozačima s požeškog i đakovačkog područja.

A onda je došao i motorist koji je vjerojatno trenirao brdsku vožnju i „drčao“ svojim prometalom gore-dole, narušavajući mir i tišinu i uznemiravajući one koji su radi toga došli. Pa čak i one koji su se penjali na vidikovce iznad jezera s kojih je predivan pogled na Krndiju i Papuk.

I najmlađi planinari, u planinarskoj školi već nauče osnove planinarske etike, čije je temeljno pravilo čuvati i paziti prirodu. Oni koji znaju razmišljati, svjesni su dobrobiti prirode i o njoj vode brigu, a one druge treba tome naučiti. U ovom slučaju, čini se, treba zaključati rampu. Kako je cijela površina Sovskog jezera u Požeško-slavonskoj županji, za očekivati je kako će „poduzeti odgojne mjere“. Jer samo tako ovaj prirodni raj nadomak Slavonskog Broda, Đakova i Požege može sačuvati ono zbog čega je tako, ne bez razloga, davno prozvan.