SLAVONSKI BROD - Gradovi se, kao i ljudi, neprestano mijenjaju, iznutra i izvana, u pozitivnom ili negativnom smislu, u svakom slučaju, po mjeri društvenih, ekonomskih i političkih potreba i moda svoga vremena. Da je ta mijena prisutna oduvijek, svojim je djelima sugerirao, primjerice, Ivo Andrić, opisavši brojne društveno-političke lomove i preobrazbe kroz koje je prošla Bosna, kao i dubok trag koji su one ostavile na sudbine njezinih žitelja. A da biste se uvjerili da su takve promjene prisutne i danas, i to vama „pred nosom“, dovoljno je prošetati se starim ulicama Slavonskog Broda i zaviriti, doslovno i metaforički, u izloge malih obrta, i aktivnih i ugašenih, radnji za koje mnogi vole reći da čuvaju „dušu grada“.

Na sreću, ono što vlasnika jednog kožarskog obrta izdvaja iz matrice „andrićevskih“ likova, koji su se u društvenim promjenama poslovično loše snalazili ili potpuno propadali, jest upravo činjenica da ga novi trendovi na tržištu nisu pokolebali. Mnoge će Brođane obradovati vijest da će izlozi stare gradske trgovine „Dužd“, u Mesićevoj, ponovno oživjeti. Za to je zaslužan njen novi vlasnik, Tihomir Miličević.

- Radnja je bila privremeno zatvorena, godinu dana, jer je sada bivša vlasnica, moja majka, Jasna Miličević, otišla u mirovinu. U tom trenutku nitko nije mogao preuzeti posao jer sam ja mesar po struci, a i imao sam privatne obveze.

Pauza je, ispostavilo se, dobro došla kako bi se neke stvari posložile. Nastaviti neki obrt znači održati jednaku razinu kvalitete proizvoda.

- Nakon godine dana od prestanka rada obrta može se u HZZ-u predati zahtjev za poticaj od 120 tisuća kuna, što sam ja i napravio. Nadam se pozitivnom rješenju, a za to sam vrijeme „ponovio“ vještine i tehnike izrade kožne galanterije, koje usvajam od desete-jedanaeste godine. O tome poslu znam sve, a za njega sam se odlučio i jer je posao mesara fizički zahtjevan i jer je ovo obiteljska tradicija. Naravno, nije ni kožarstvo lako, ali ja uživam u izradi tih predmeta - objasnio je Tihomir Miličević, posvjedočivši još jednom da je ljubav prema poslu, prenošena kroz nekoliko generacija, često presudna za opstanak ovakvih zanata.

- U Brodu nema ni smjera za to zvanje. Postoje u Zagrebu i, čini mi se, Splitu. Tako da, ako želite nekoga da vam radi, jedini je način da ga podučite kao šegrta.

Tako stvari stoje danas, a situcija je za ovo zanimanje bila puno bolja u vrijeme Tihomirova djeda po majci. Ali svaka velika priča ima svoje teške trenutke.

- Predmete od kože, i to torbe i remenje, prvi je počeo izrađivati didin bratić, koji se prezivao Pospišl. On je imao vlastitu proizvodnju i velik broj radnika, stvarno ozbiljan obrt. Zato ga je nacionalizacija u vrijeme komunizma, kojom mu je sve to oduzeto, toliko teško pogodila da je počinio samoubojstvo. Onda je posao, kao jedini nasljednik, nastavio dida. On je, međutim, umro prije nego sam ja počeo izučavati zanat, pa je njegovu „ulogu“ mog majstora preuzeo pokojni čika Tona Živatović, vrhunski kožar koji je radio kod nas. On me je naučio svemu.

Skorašnje će posjetitelje, i nove i one koji ovdje navraćaju već desetljećima, najviše zanimati što će im novi „Dužd“ ponuditi.

- U ponudi ćemo imati, kao i dosad, sve proizvode od kože: torbe, remenje, novčanike itd., a poseban dio predstavlja oprema za lovce: ruksaci, remenje za puške, futrole za noževe, torbice i sl. Osim proizvodnje, bavimo se i popravcima kožnih predmeta te prodajom tuđih proizvoda jer naprosto ne stigneš sve izraditi sam.

Majka je, tvrdi Tihomir, poslovala dobro i od toga solidno živjela. Ali to nije jedini razlog za njegov poslovni optimizam.

- U početku, kad su se pojavili šoping-centri i jeftina roba predstavljali su nam veliku konkurenciju. No polako kod ljudi kao da je prevagnula želja da imaju kvalitetan proizvod, koji će im trajati godinama, pa su nam se vratili. To im čak i nije bila skuplja varijanta. Recimo, remenje „Paccioti“, koje sam imao prilike popravljati, prodaje se za 1500 kuna, a mi remen iste kvalitete izradimo za 200-300 kuna. Planiram praviti i skuplje, vrhunsko remenje, i to s garancijom od deset godina.

Ljubitelji kožnih predmeta i starih radionica, u „oživljeni“ će „Dužd“ moći navratiti za jedan do dva tjedna, kada se planira otvorenje. A vlasnik će se pobrinuti da obrt nastavi s radom svim budućim mijenama unatoč.

- Radit ćemo ja i, koliko stigne, supruga, a polako ću u posao uvoditi i sinove. Imam ih trojicu, pa neka zanat zavoli barem jedan, bit će dovoljno.