POŽEGA - Katarina Šakota (56) od malena voli šivati. Kada god majke nije bilo kod kuće sjela bi za njezinu mašinu i šivala. U to vrijeme žene su šivače mašine dobivale za miraz i same radile sitne šivače poslove.

- Sitni poslovi su se radili kod kuće. Malo po malo ja sam krenula s time. Kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu upisala sam krojački smjer. Poslije srednje škole sam se zaposlila, a kako je mama bila sama nisam mogla na fakultet, stoga sam krenula raditi u Slogi. Bilo je teško raditi, no u to vrijeme čovjek je bio zadovoljan. Ako smo mislili imati plaću morali smo odraditi normu, a s normom većom od zadane imali smo i malo bolju plaću. - za SBplus kazala je krojačica Katarina Šakota.

Nakon rada u Slogi radila je u vojsci šest godina gdje je prepravljala odore, prišivala oznake, krpala posteljinu i kuharsku opremu.

- Sve što je krojački trebalo odraditi sam odradila. Suprug je, također, završio za krojača i krenuli smo raditi kod kuće sami. Tada se radilo na crno, nitko nije otvarao svoje radnje. Krenuli smo s jednom mašinom nakon koje smo kupili industrijsku te embericu, a šivali smo za susjede i rodbinu te naučili raditi sve. Svaki posao je težak na svoj način. U Slogi sam cijelo vrijeme sjedila za mašinom, no sada je već drugačija priča. Malo sjedim pa ustanem i odradim nešto za stolom, popričam s ljudima kada dođu. Izgubim vremena s njima, ali to je sve dio posla. - dodala je.

Posla, kako nam je sama kazala, ima, no početkom pandemije i povećanjem broja zaraženih posao je padao. Čim bi se broj smanjio posao bi ponovno krenuo na bolje.

- Naši ljudi još uvijek dosta prepravljaju. Po struci ja sam šivač konfekcionar, ne radim po mjeri, no jako je slično tome. Rijetko tko šiva po mjeri u današnje vrijeme jer to oduzme dosta vremena, a puno je onih koji žele popravak nečega i jednostavno mi ne možemo sve to stići. - pojašnjava.

Gospođa Šakota na otvorenje svoje radnje se odlučila prije dvije i pol godine, a odgovorila nam je zašto se tek sada odlučila na taj korak.

- Sve je to krenulo 1991. godine kada smo suprug i ja radili puno s kožom i po mjeri. Bili smo u fazi razmišljanja o otvorenju radnje, no došao je rat. Suprug je odmah otišao u rat, a ja sam imala malu djecu. Nije tu bilo velikog izbora. Nakon toga su došla druga vremena te nismo niti razmišljali o tome više. On je ostao raditi u vojsci, a ja sam dala otkaz u Slogi jer mi nije imao tko čuvati djecu. Zatim se otvorilo slobodno mjesto u vojsci i provela sam tamo šest godina, nakon toga 12 godina nisam radila nigdje. Iako sam dobila premještaj u Zagreb ostala sam kod kuće jer su djeca bila mala. Slučajno sam čula da ovdje u Požegi žena traži radnicu. Otišla sam tamo i odmah dobila posao. Tada sam otkrila kako je zapravo raditi u radnji s mušterijama. - kazala je.

Nakon prestanka rada u toj radnji, zaposlila ju je vlasnica druge radnje koja se htjela proširiti. Na kraju je odustala od proširenja i pitala nju zašto ona ne bi otvorila svoju radnju.

- Vlasnica je htjela proširiti svoju radnju te se zainteresirala za ovaj prostor u kojemu sam sada ja, no ipak je odustala i mene pitala što ja ne bih otvorila. Naravno, popričala sam s mužem o tome i odlučili smo to i napraviti. Otvorili smo radnju uz potporu države koja nam je dala 70 tisuća kuna. Bili su mi plaćeni doprinosi, otvaranje obrta, najam te strojevi. Godinu dana imala sam dobar vjetar u leđa, odnosno da se uhodam i vidim hoću li moći sama sve plaćati, a potom nešto i zaraditi. Lijepo je raditi ovaj posao jer nije jednoličan. Svaki prepravak, osim skraćivanja hlača, je priča za sebe. Mi mušteriji moramo nešto i sami smisliti što znači da je posao i kreativan. Volim šivati, no sada nemam vremena za to. Jednoga dana ponovno ću se vratiti tome. - zaključila je ova samouvjerena krojačica.