DRAGALIĆ - Kada im je umro otac Milan braća Juraj i Petar Ribarić iz Dragalića naslijedili su obiteljsku zemlju i, kako u šali kažu, razmišljali su što učiniti s njom, kojom se granom poljoprivrede baviti, ali da ne zahtijeva puno rada, jer nisu baš bili "vrući" za obradu zemlje. Tako agroklub započinje lijepu obiteljsku priču o zajedništvu i uspjehu.

"U to vrijeme u medijima je bila velika kampanja za podizanje višegodišnjih nasada, država ih je i financijski poticala. Prema dotadašnjim saznanjima brat i ja zaključili smo da je lijeska voćna vrsta oko koje nema puno posla - i prevarili se! Oko samog uzgoja i agrotehnike lijeska nije prezahtjevna, ali ima puno posla oko košenja i održavanja nasada, orezivanja, berbe, sušenja, čišćenja i tucanja plodova, odnosno odvajanja jezgre od ljuske. U tim pojedinim fazama lijeska i lješnjaci zahtijevaju puno ručnog rada jer za sada, zbog manjih površina, ne možemo financirati nabavu sve odgovarajuće mehanizacije", kaže Juraj koji je ipak zadovoljan što su on i brat prije 12 godina podigli 2 nasada lijeske na površini nešto većoj od tri hektara.

Petar kaže da su on i supruga Vera u svojem dijelu nasada ispočetka počeli lijesku formirati kao stablašicu, uzgojni oblik vaza, ali nisu bili zadovoljni, pa u međuvremenu postupno prelaze na grmoliki uzgojni oblik koji daje bolje proizvodne rezultate u što su se uvjerili na bratovu nasadu. Ove godine Ribarići su zadovoljniji i prinosom nego prošle dvije godine kada su im katastrofalni mraz i druge vremenske nepogode uništile glavninu uroda.

"Nije to neki vrhunski prinos, jer suša je dobrim dijelom utjecala na smanjenje, neki plodovi nisu dobro naliveni, ranije je počeo opadati i list, pa će se posljedice tog izrazito sušnog razdoblja sigurno odraziti i na prinose sljedeće godine. Ipak, onim što smo ubrali, očistili i osušili zadovoljni smo, puno je bolje nego lani i preklani", kaže naš domaćin, vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koji se prije tri godine odlučio za prelazak iz konvencionalne u ekološku proizvodnju.

"Dva su razloga zašto smo se odlučili na proizvodnju bez uporabe pesticida. Prvo, to je svijest o proizvodnji zdravije hrane i čuvanje okoliša, što je, smatramo budućnost i dobro je da se poljoprivrednici sve više opredjeljuju za takav pristup. Drugo, u ovoj eri globalnog zatopljenja i ekstremnih vremenskih neprilika koje posljednjih godina sve više karakteriziraju katastrofalni mrazovi, suše, oluje, obilne kiše i druge nepogode, poljpoprivredna proizvodnja je sve nesigurnija. U godinama u kojima urod dobrano podbaci dobro dođu državne potpore kojima financiramo ulaganja u održavanje naših nasada", kaže Juraj koji sa suprugom Vesnom radi u nasadu.

Ribarići su i ovih kasnojesenskih dana imali pune ruke posla oko lješnjaka. Još uvijek ga pomalo pripremaju za prodaju. Budući da je to voćna vrsta koja se može prodavati od sada do početka berbe u sljedećoj sezoni, nadaju se da s plasmanom neće imati većih problema.

"Najviše prodajemo na kućnom pragu, preko prijatelja, poznanika, nikada nismo prodavali na veliko nekim tvrtkama i otkupljivačima preko neke tvrtke, uspijemo ga prodati jer je godina duga, a lješnjak se može čuvati, možemo ga prodavati od sada do početka sljedeće sezone branja. Sa štetnicima i bolestima nismo imali većih problema, suša je donekle utjecala na nalijevanje zrna. Dio plodova je odbacio. Posljedice suše će biti vidljive i na godinu", kaže Juraj.

Još u vrijeme akcije berbe i kupljenja lješnjaka u Petrovom nasadu sreo sam njegovu kći Ivanu Ribarić Majanović i njezinog supruga Miroslava iz Rešetara. I ovo dvoje mladih ljudi - inženjerka šumarstva i inženjer poljoprivrede - koji 6 godina žive u braku dobrano su se prije nekoliko godina zagrijali za uzgoj lijeske.

"Kod roditelja smo vidjeli kako se lijeska uzgaja, koliko je i kakvog posla oko nje, koje su njezine dobre, a koje loše strane, kakve urode ta voćna vrsta daje kada su povoljnije godine i odlučili smo se za sadnju. Ova berba, ali i neki drugi poslovi u kojima pomažemo roditeljima, svojevrsno je stjecanje iskustva za našu proizvodnju u koju smo zakoračili, svidio nam se taj uzgoj. Ispočetka ne očekujemo nekakve urode, dok je nasad mlad najbitnije nam je da se sadnice dobro prime i da napreduju", sa puno žara priča mlada stručnjakinja iz oblasti šumarstva, a sada i voćarica.

Ovih dana sa Ivanom i Miroslavom posjetio sam njihove mlade nasade lijeske u Trnavi u Općini Gornji Bogićevci. Nalaze se na južnim obroncima Psunja, uz potok Trnavu koji vijuga uz njihove njive. Njime su oduševljeni. Upravo taj potok koji sa jedne strane okružuje mlade nasade bio je prije nekoliko godina veliki mamac da upravo u Trnavi kupe zemlju za podizanje nasada. Od Rešetara, gdje žive, udaljeni su dvanaestak kilometara.

"Voćnjak je na prelijepom mjestu, uz potok. Pogledajte samo kako je bistar, u njemu se i sada vide ribe, ima u njemu žaba, rakova... Odmah smo se zaljubili u tu lijepu prirodu, vidjeli smo da tu raste dosta divlje lijeske i da okolo nema intezivne poljoprivrede i trovanja okoliša pesticidima. S druge strane voćnjaka je velika bagremova šuma, možda ćemo se s vremenom, kada završimo planiranu sadnju lijeske, baviti i pčelarstvom, jer ima na tom području i drugih pčelinjih paša", hvali Miroslav slikoviti krajolik.

Ovi mladi ljudi pred sobom još imaju mnoge planove i puno borbe za ostvarenje svojih ciljeva, ali su svakako dokaz da se uspjeh ne događa preko noći i da se za njega uvijek moramo dobrano potruditi.