Na prvu će mnogi možda reći kako sve zvuči predobro da bi bilo istinito, ali predstavnici Komore svoju su zamisao razradili. - Silos bi bio u vlasništvu proizvođačke organizacije koja mora dokazati da njezini članovi mogu osigurati najmanje 50 posto kapaciteta silosa iz vlastite proizvodnje da bi mogla sudjelovati u projektu.
OVOGODIŠNJA žetva još je jednom potvrdila najveće probleme hrvatskih ratara, u prvom redu proizvođača pšenice, jer i kada je godina dobra, niske otkupne cijene poljoprivrednike bace na koljena. Hrvatske poljoprivredna komora predstavila je zato radni dokument i javnu raspravu koje su nazvali 'Poljoprivreda 2050. Vizija hrvatske poljoprivrede — pšenica kao prvi veliki primjer'.
HPK
- Nakon žetve poljoprivrednik često mora brzo prodati pšenicu jer mu treba novac. Tada je njegova pregovaračka pozicija najslabija, a upravo je to nešto što HPK želi promijeniti. - poručio je predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore
Željko Mihelić naglasivši kako bi tako poljoprivrednici dobili mogućnost sami odlučivati kada će i kome prodati svoju pšenicu.
Ideja je izgraditi pet silosa u pet slavonskih županija i to u Brodsko-posavskoj, Osječko-baranjskoj, Požeško-slavonskoj, Virovitičko-podravskoj i Vukovarsko-srijemskoj. Radi se o županijama u kojima se proizvodi najveći udio hrvatske pšenice i ratarskih kultura, a svaka županija bi imala silos od 50.000 tona, što je ukupno 250.000 tona skladišnog prostora, poručili su iz HPK.
Na prvu će mnogi možda reći kako sve zvuči kao bajka, ali predstavnici Komore svoju su zamisao razradili. - Silos bi bio u vlasništvu proizvođačke organizacije koja mora dokazati da njezini članovi mogu osigurati najmanje 50 posto kapaciteta silosa iz vlastite proizvodnje da bi mogla sudjelovati u projektu. Kod silosa od 50.000 tona to znači najmanje 25.000 tona pšenice članova. Uz prosječan prinos od 6,25 tona po hektaru to je oko 4.000 hektara. To znači da silos nije nečija tuđa infrastruktura već infrastruktura proizvođača.- objasnio je Ivan Valentić, predsjednik Odbora za ratarstvo.
Za komentar smo pitali i Matu Mihića, poljoprivrednika iz Gundinaca i predstavnika regije Istočna Hrvatska pri HPK koji je objasnio da je ideja tek u razvoju. Na gundinačkom području, kaže, svi ozbiljniji proizvođači pa tako i on, problem pohrane odavno su riješili, a nije siguran koliko je malim proizvođačima silos uopće potreban jer oni svoju pšenicu prodaju odmah. Cijela bi priča, ističe, imala više smisla kada bi poljoprivrednici bili spremni na udruživanje, a Europska unija blagonaklono gledala na ovu ideju, međutim, situacija na terenu je potpuno drugačija.
A tko će silose platiti? Prema modelu Hrvatske poljoprivredne komore, 65 posto potpore trebalo bi osigurati kroz mjere ruralnog razvoja, 15 posto kroz predloženi HBOR-podržani financijski model s mogućim otpisom dijela glavnice te 20 posto vlastitog sudjelovanja proizvođačke organizacije.
Iz HPK su naglasili i kako bi proizvođači trebali biti vlasnici silosa, a silosom i poslovanjem upravljati profesionalni tim menadžera koji vodi polove.
Puno je tu još otvorenih pitanja. Gdje bi jedan takav silos smjestili u Brodsko-posavskoj županiji? Koliko bi koštao transport do silosa? Bi li 50.000 tona bilo dovoljno i čija bi pšenica imala prednost? Ali za takva je pitanja još uvijek rano.
