ZGRADE, važne i velike zgrade, katkad nadmašuju svoju namjenu bilo da je ona proizvodna, uredska, javna ili stambena. One mogu premašiti i svoje mjesto u urbano-vizualnoj definiciji određenog prostora. Pojedine zgrade postaju znakovi vremena. Bilo bi dobro da nova zgrada vinarije Galić, sjajan primjer industrijske arhitekture smještena u samom centru starog i pitoresknog Kutjeva, označi ili barem naznači početak novog razdoblja u životu umorne i sve napuštenije Slavonije. ili barem onog njenog dijela koji zaista ima od čega živjeti, poput požeškog kraja prepunog vrhunskih vinograda i dobrih vina, piše plavakamenica.hr

Nova vinarija Josipa Galića, svakako posjeduje potencijal da postane simbol zaokreta od sadašnje slavonske stvarnosti, i simbol povratka povijesnoj paradigmi uspješne bogate Slavonije.

Veliki kvadar od sirovog betona i starih cigli okružen pažljivo odabranom hortikulturom koji potpisuje arhitektonski dvojac Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić iz studija Dva arhitekta, investicija je od tridesetak milijuna kuna, od čega bi desetak ili nešto manje trebalo stići iz europskih fondova, preko Vinske omotnice.Oprema za vinariju koštala je preko 15 milijuna kuna, od čega se dio također financira europskim novcem. A oprema, različite bačve, vinifikatori, tankovi, preše, punionice, strojarnica s kontrolnom sobom, laboratorij s Bacchusom 3 i manji strojevi poput mašine za stavljanje voska na čepove, najviši je hi tech, koji smo dosad vidjeli u Hrvatskoj, a i šire: radi se o svemirskom brodu koji nas je zaista impresionirao.

Slaven Jeličić, dugogodišnji Galićev glavni enolog i čovjek koji je kao suradnik Vinolaba radio na nekim od najprestižnijih hrvatskih vina poput Boškinca, bio je opravdano ponosan kad nam je pokazivao velike drvene bačve ostakljene iznutra, s uskim prozorima kroz koje se može promatrati fermentacija vina. Te su bačve momci iz Vina Galić vidjeli u Mouton Rothschildu, pa su ih odlučili donijeti u Slavoniju.

Betonska jaja i konusi namijenjeni su,pak, budućoj proizvodnji maceriranih vina, velike drvene bačve od 3300 litara odležavanju vina, a bačve od 330 litara proizvodnji vinjaka. Bačve koje bi trebale imati 3000 i 300 litara imaju 3300 i 330 litara zbog vlasnikove neobične sklonosti broju devet, i svim brojevima koji vode do broja devet.

Divizija tankova od inoksa sastoji se od posuda različite veličine, postavljenih jedna na drugu kako bi se stvorila vizualna ujednačenost. Osobito su zanimljivi mali vinifikatori, koji dalmatinskom enologu na trajnom radu u Slavoniji, omogućuju da, primjerice, kreira kulturu prirodnih kvasaca ili da eksperimentira sa sasvim malim volumenima od par stotina litara različito stiliziranih vina, koje u slučaju zadovoljavajućih rezultata može replicirati u komercijalne količine.

Podrazumijeva se da svaka posuda za vino ima kontroliranu temperaturu kojom se upravlja s laptopa, ili sa središnje kontrolne ploče smještene u strojarnici, srcu cijelog sustava, zadnjoj prostoriji na katu iznad ove senzacionalno dizajnirane i opremljene moderne tvornice vina.

Novi uredi Slavena Jeličića i Andreja Markulina, direktora Vina Galić, Požežanina koji već 14 godina radi u Galićevoj tvrtki, naslonjeni su na kontrolnu sobu. Kad smo počeli obilaziti vinariju, iz zvučnika su se čuli uvodni taktovi legendarne glazbe iz Kubrickove Odiseje u svemiru. Jest da se takvo što doima krajnje pretencioznim, ali budući da smo prije posjeta novoj vinariji obišli staru vinariju, prilično smo sigurni kako je pretencioznost u ovom slučaju dovoljno čvrsto utemeljena.

Naime, stara vinarija u selu Lukač bila je smještena u prilično neuglednom prostoru prekrivenom ceradom, s podom na kojem su se skupljale lokve vode: razlika između kuće-šatora u Lukaču i nove zgrade u Kutjevu podsjeća na razliku između prvog aeroplana braće Wright i Boeinga 787.

Poslije obilaska nove vinarije, u njenom smo prizemnom dijelu, kušaonici okruženoj dvoranama s barrique bačvama čiji dizajn potpisuje Prostoria, probali desetak Galićevih vina.

Tasting je počeo pjenušcima, koji bi se za mjesec ili dva trebali pojaviti na tržištu. Pjenušac iz 2013. godine napravljen je isključivo od crnog pinota, s gotovo idealnim ulaznim performansama (oko 10 grama kiseline, 10,5 posto prirodnog alkohola, Ph ispod 3). Ovaj blanc de noirs iznimno je precizno, naglašeno svježe, pomalo strogo ali jako, jako dobro vino, s prepoznatljivim okusima tamnog voća koje smo odmah uvrstili na vrlo kratku listu naših domaćih pjenušavih favorita.

Blanc de blancs iz 2014. napravljen je bez dosagea, pa je zasad pomalo grub. Zatim smo probali graševinu iz recentne berbe, tipičnu za Galićev stil vinifikacije glavne slavonske bijele sorte. Radi se o svježem, vibrantnom vinu čistih aroma (kruške, jabuke, kamilica) blijede boje, bez ikakvih dodira elemenata kasnih berbi, i bez imalo oksidacije. Ove bi se godine trebalo napuniti 60 do 65 tisuća buteljki graševine, koja je uglavnom unaprijed rasprodana i koja će sasvim izvjesno dobiti visoke ocjene.

Chardonnay iz 2016. kreće se tragovima vrlo dobrog chardonnaya iz 2015. u kojem je drvo srećom prigušeno; strateški problem slavonskih chardonnaya jest višak drveta u vinu. Jeličićev chardonnay iz 2015. godine postigao je očekivanu širinu i kremoznost sorte, bez tog staromodnog inzistiranja na hrastu i njegovima aromama, i bez žrtvovanja svježine i iskričavosti.

Crni pinot iz 2015. posjeduje izrazito intenzivne voćne arome koje doslovno iskaču iz čaše i prije nego što je približite nosu.  Tekstura, međutim, nije dovoljno svilenkasta i eterična, što bi se moglo poboljšati s vremenom, ako će ovo ekspresivno vino dobiti bilo što vremena za dodatno odležavanje. A primjer Crnog 9 pokazuje da je Galićevim crnim vinima odležavanje neophodno.

Naime, osim aktualne, probali smo još četiri berbe Crnog 9, cuveea sastavljenog od cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca. Berba 2013. kremasta je, s puno voća i s naglašenim karakterom merlota. Berba 2012. mogla bi biti briljantna. Na nosu je prepuna crnog ribizla i maceriranog crvenog i crnog voća, s vrlo zrelim ali vrlo jakim taninima koji će se u potpunosti integrirati u vino za tri do četiri godine.

Berba 2011. sada je u optimalnom stanju, dok Crno 9 iz 2008. pokazuje stvarnu mogućnost uspješnog dozrijevanja crnih sorti u Slavoniji. Crno 9 iz 2008.godine danas je autoritativno, zrelo vino lijepe baršunaste teksture, koje elegantno kombinira voćne elemente s tipičnim tercijarnim aromatičnim notama poput tartufa i šumskog tla. Kad bi tog vina bilo dovoljno da ga se danas pusti na tržište, bolji bi ga restorani odmah razgrabili.

Na kraju smo još popili po čašu fenomenalne graševine iz izborne berbe bobica, pobrane u siječnju 2016. koja je na Festivalu graševine osvojila opravdanih 95 bodova.

Poslije tastinga odvezli smo se do pola sata udaljenog hotela i restorana Stupnički dvori, smještenog u idiličnom okruženju tridesetak godina starih vinograda chardonnaya. Stupničke je dvore prije petnaest godina podigao Davor Zdjelarević, jedan od pionira nove hrvatske vinske industrije. Imanje je kasnije prešlo u ruke Zdjelarevićevih ruskih poslovnih partnera, da bi ga Josip Galić kupio početkom ove godine.

Riječ je o prilično reprezentativnom prostoru u zaista prelijepom ambijentu: prostrana terasa udaljena je od vinograda šest ili osam metara. Na ručku u Stupničkim dvorima ponovo smo se uvjerili kako se zrela crna vina odlično slažu s ozbiljnim jelima, poput jelenjeg steaka. Gospodin Markulin na ručku nam je pričao o još jednoj investiciji vrijednoj milijune kuna, nasadima borovnica i kestena, ukupno dvadesetak hektara, koje je tvrtka nedavno podigla.

Galićeva su vina dobra do jako dobra, a potencijalno, s vremenom, mogu postati odlična, za što sada postoje idealni tehnički uvjeti. Međutim, značaj njegovih investicija u današnju depresivnu i osiromašenu Slavoniju, značaj uvođenja svjetske najviše tehnologije i značaj revitalizacije zapuštenih prostora ili, pak, stvaranja posve novih proizvodnih resursa, daleko premašuje značaj same kvalitete vina. Vino, naime, u ovom slučaju može postati zamašnjak društvenog razvoja. I zato je Galićeva nova vinarija istinski važna.