SLAVONSKI BROD – Od početka primjene odluke o početku rada tržnica brodska je Gradska tržnica mjesto prijepora na kojem se lome koplja oko toga provode li se ili ne u potpunosti, zbog epidemije koronavirusa propisane, mjere zaštite. Tema je to koju je i SBplus obrađivao, no ovaj puta 'trbuh grada' posjetili smo s drugim razlogom. Kako bismo čuli jesu li kupci zadovoljni ponudom i cijenama, a prodavači potražnjom.

"Čovjeka su ovdje neki dan zvali iz jednog trgovačkog lanca i ponudili mu otkup jaja, jer ne mogu povući ona uvozna zbog zatvorenih granica. Nude mu 75 lipa za jaje koje on ovdje prodaje za kunu i 30 lipa. A oni će tamo to jaje prodavati za kunu i pol, ako ne i više."

I dok je na samoj cesti prije ulaska u ograđeni, zeleni dio Tržnice, po našem sudu bio više ljudi nego što bi možda trebalo biti, u dijelu gdje se snabdijevamo voćem i povrćem, gužve nije bilo. – Molim vas pružite ruke. Dezinfekcija je obvezna – na ulazu u ograđeni dio, na kojem je navedeno i radno vrijeme, dočekao nas je - vjerujemo - uposlenik Tržnice.

I nakon toga čina, koji će očito postati dio naše svakodnevice, krenuli smo od klupe do klupe. Vidljivo označene one na kojima se ne smije izlagati, zapravo predstavljaju prisilni razmak između prodavača. – A je, razdvojili su nas, ali sve je to za naše dobro. No, uspijemo mi i komunicirati. Malo samo trebamo glasnije pričati. Jer kud' smo daleko, tu i maske malo smetaju, ali snalazimo se – govori nam snaša koja svoje povrće prodaje u drugom redu ukoso od svoje poznanice, koja je na tržnicu također donijela nešto povrća, ali i suhomesnatih proizvoda.

Kupaca baš i nema. Tu i tamo poneko prođe. U hodu pitaju za cijenu. Netko kupi, drugi uglavnom produlje. – Ne znam što bih Vam rekla. Ja sam od malena redovno svake subote na Tržnici, plus koji puta preko tjedna. Nikada voće i povrće ne kupujem u trgovini nego kod naših snaša i tako će biti i dalje, no ima onih koji radije odlaze u trgovačke centre pa sve obave na jednom mjestu. – kazala nam je Katarina A., jedna od malobrojnih koju smo zatekli u kupnji.

Možda je problem što smo došli u dan koji nije pijačni, pitamo prodavače. – Iskreno, bude nešto više kupaca srijedom i subotom, ali ne značajno više. Daleko ih veći broj stoji u redovima pred trgovačkim lancima, nego li ih dođe kod nas domaćih kupiti luk, krumpir, salatu – kazao je čika Slavko.  - Još da nije ovih s cvijećem, kupaca bi bilo i manje – dodao je razočarano dok je s rukom u plavoj rukavici krenuo popraviti povrće na klupi. No zaustavio je ruku na pola puta. Kao da ga je taj plavi odsjaj podsjetio da je povrće u ovakvim okolnostima bolje ne dirati.

- Kod nas se treba kupovati očima, a po trgovačkim centrima svi prebiru i biraju. Što vi mislite da tamo netko hoda da ih upozori i kaže im ne birajte rukama nego očima. Ma dajte molim vas. – ogorčeno nam govori Josip koji je na Tržnicu donio nešto salate, mladog luka i koju vrećicu domaćih rezanaca što ih je umijesila njegova majka. Od domaćih jaja. Onih koje nesu njihove kokoši.

- Ma sve to, da nije tragično, bilo bi smiješno. Kada bi ljudi znali da u trgovačkim centrima po skupljoj cijeni kupuju neke naše proizvode koje jeftinije dobiju tu na klupama, možda bi bilo drugačije. Pa čovjeka su ovdje neki dan zvali iz jednog trgovačkog lanca i ponudili mu otkup jaja, jer ne mogu povući ona uvozna zbog zatvorenih granica. Nude mu 75 lipa za jaje koje on ovdje prodaje za kunu i 30 lipa. A oni će tamo to jaje prodavati za kunu i pol, ako ne i više. Pa zar onda nije bolje ljudima doći ovdje i pomoći svom susjedu ili prijatelju, slavonskom seljaku i od njega kupiti to jaje po kunu i 30. U tom slučaju obojica su na dobitku, a ovako obojica na gubitku. – ne krije nezadovoljstvo Josip, prozivajući i državu koja je po njemu trebala urediti politiku i njome od trgovačkog lobija zaštiti domaći proizvod i domaćeg proizvođača. – Kada to oni već nisu učinili onda bi građani trebali dolaziti i kupovati domaće na Tržnici, a ne u trgovačkim centrima koji novac iz džepa uzimaju i njima i nama. Zašto to ne čine ne znam. Ne mogu si objasniti redove pred trgovačkim centrima s jedne strane, i polupraznu Tržnicu s druge strane – dodaje dok odmahujući rukom daje do znanja kako je razgovor završen.

Nema više što reći, osim nadati se da će i on i svi ostali, koji na Tržnicu dolaze i češće i dulje od njega, ipak uspjeti opstati. Unatoč tome što im i online narudžbe, koje su pokrenuli početkom epidemije, idu sve manje.