- Olimpijsko zlato bilo bi ispunjenje mojih snova i zajedno s tatom učinit ću sve da taj san ostvarim. Možda već i ovog ljeta u Parizu. - poručio je Gabrijel.
SLAVONSKI BROD -
Gabrijel Veočić ne prestaje oduševljavati boksački svijet. Zlato na Europskom prvenstvu u Beogradu u poluteškoj kategoriji definitivna je potvrda, ako je netko uopće i mogao posumnjati u suprotno, da se u Slavonskom Brodu razvija nova velika svjetska boksačka priča. Dvadesetdvogodišnji Slavonac slavljem u Srbiji samo je stavio pečat na davno donesen zaključak kako se u njemu krije razoran potencijal koji bi mogao eksplodirati i na najvećoj profesionalnoj sceni. No, prije toga taj predani borac ima još štošta što treba odraditi u svijetu neprofesionalaca. Dan poslije velikog slavlja protiv domaćeg boksača Rastka Savića, Gabrijel nam se javio zadovoljno umoran. - piše
Jutarnji.
Uz bok velikanima
- Nismo tata (Pero Veočić, Gabrijelov tata, trener i izbornik hrvatske reprezentacije, nap.a.) i ja baš nešto ni odspavali, jer je uzbuđenje bilo veliko i kada smo se vratili u hotel. Nije baš da se svaki dan postaje europskim prvakom. Uglavnom, emocije se još nisu slegnule, ali hoće vrlo brzo - nasmijao se na prvu Gabrijel, koji je ovom titulom postao i službeno četvrti hrvatski boksač s europskim zlatom. Istina, osvojio ga je i prije dvije godine u Poreču, ali na EP-u do 22 godine, a sada je ovo baš pravo seniorsko zlato, čime se svrstao uz bok Mate Parlova, Marijana Beneša i Filipa Hrgovića, kao jedinih Hrvata vlasnika europskog zlata.
- Da, sada sam definitivno ušao u društvo naših velikana, što je fantastičan uspjeh, ali i osjećaj. Nevjerojatno sam ponosan na tu činjenicu, no vjerujem da je ovo samo početak i da će od mene uslijediti još puno čak i boljih rezultata - veli Gabrijel, kojemu je ultimativni cilj karijere olimpijska medalja. Kada smo prije dvije godine radili s njim veliku priču za Nedjeljni Jutarnji, kazao nam je kako su sve što radi samo "stepenice prema krajnjem cilju - olimpijskom zlatu".
Marko Prpic/PIXSELL
- Tu se ništa nije promijenilo. Olimpijsko zlato bilo bi ispunjenje mojih snova, i zajedno s tatom učinit ću sve da taj san ostvarim. Možda već i ovoga ljeta u Parizu. Naime, zlato iz Beograda samo nam je potvrdilo da sam spreman i itekako konkurentan za borbu za medalju na Olimpijskim igrama, a kada je tako, onda moramo učiniti sve da to i ostvarimo. U Parizu je, dakle, cilj medalja, a ako pritom bude zlatna, nitko sretniji od mene - poručio je Gabrijel, prije nego što se još jednom kratko osvrnuo na beogradski turnir.
Jednoglasne pobjede
- Mislim da sam jedan od rijetkih boksača koji je sve mečeve pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca. Sve sam ih uvjerljivo dobio, i ne mogu reći da sam se za neku pobjedu posebno napatio. Naravno, najveći izazov bio je finale, jer sam protiv sebe imao cijelu dvoranu Pionir, i moram priznati da nikad nisam boksao u takvim uvjetima. Bila je zaglušujuća buka, u nekim trenucima nisam čuo ni tatu što mi viče iz kuta, ali ostao sam miran i koncentriran, držao sam se dogovorene strategije i nisam dao emocijama da prevladaju - prepričao je Gabrijel atmosferu s finalnog meča, čiji je kraj i njegovu pobjedu domaća publika dočekala s velikim negodovanjem.
- Nisam im to zamjerio. Oni su htjeli pobjedu svog boksača. No, kasnije su mi pljeskali, i na kraju je sve to završilo korektno - dodao je Gabrijel, dok je njegov tata Pero istaknuo kako su se u finalnoj borbi bojali jedino sudaca.
- Znao sam da je Gabrijel puno kvalitetniji od protivnika, ali bojao sam se da suci ne bi izmislili neku opomenu ili javno brojanje. No, već nakon prve runde znao sam da je to - to - istaknuo je Pero, dodavši i kako je Gabrijel u Beogradu bio tek na 80 posto forme, jer se sve tempira za Pariz. Ponosan je i na činjenicu da su njegov sin i on donijeli u Slavonski Brod prvo europsko zlato u nekom olimpijskom sportu. A, cijela priča počela je kao i mnoge druge uspješne hrvatske sportske priče, kao obiteljski projekt na tavanu njihove kuće. Tamo je Pero Veočić, bivši reprezentativac Hrvatske i četverostruki državni prvak u velter kategoriji, počeo klesati europsko zlato i našeg novog olimpijca. Gabrijelu je bilo sedam godina, kada je njegov tata odlučio osnovati svoj klub, a prostor za treninge uredio je na tavanu obiteljske kuće. Uz Gabrijela, trenirala su još četvorica dječaka.
Sve je krenulo s tavana
- Nismo imali novca za bolji prostor, pa je tavan bio idealan. Bilo je pet boksača, dvije vreće, skakanje na građevinske blokove... Nakon toga smo s jednim klubom ušli u neko skladište, ali nam je tamo bilo preskupo grijanje, pa smo se preselili u jedan podrum, gdje je bilo usko, bez ringa i sanitarnog čvora. Ovo je sada prvi put da imamo veću dvoranu i pravi ring, koji smo sami financirali s 40.000 kuna. Ovo je prvi put da smo u gradskom prostoru i da ga ne moramo plaćati. Jedino što nemamo sanitarni čvor i tuš kabine, ali nadamo se da ćemo s Gradom i to riješiti - ispričao nam je Gabrijelov otac prije dvije godine. U međuvremenu je Grad Slavonski Brod riješio problem svlačionica i sanitarnog čvora. Gabrijel će, pak, i danas ponoviti kako su očito morali proći takav put da bi došli do ovoga što su danas. Tavan su, inače, u međuvremenu preuredili u sobe, i danas tamo spavaju. Nevjerojatna je predanost ovog mladića, koji se uz oca boksača, ovim sportom zarazio još u predškolskoj dobi, što potvrđuju i fotografije iz najranije dobi, kada je još u pelenama pozirao s tatinim boksačkim rukavicama.
- Uvijek sam samo to htio trenirati, iako sam, dok sam išao u školu, bio i u atletici, odbojci, nogometu, košarci... No boks je jedina konstanta od najranijeg djetinjstva. U tome sam bio najbolji, to me najviše zanimalo. Boks je za mene način života, mislim da sam uz bavljenje tim sportom postao i bolji čovjek. Naučio sam i da nikada ne odustajem od svojih snova, čak i kada je teško, kada pretrpiš nepravdu - ispričao nam je Gabrijel prije dvije godine. Teški i naporni treninzi, a Gabrijel trenira 3-6 sati dnevno, zahtijevaju i mnogo odricanja, a u njegovom slučaju to su večernji i noćni izlasci, koji su uvijek bili svedeni na minimum. No, to mu nikada nije bio problem, jer imao je cilj postati najbolji u sportu koji obožava. Najviše, kaže, voli biti u dvorani, a posebno je sretan kada može pomoći djeci iz kluba, s njima odraditi trening, dati im savjet... Velika je uloga i ostalih članova obitelji, mame Darije te braće Mihaela i Matea, koji su mu oduvijek bili najveća podrška. Kad je, pak, riječ o boksačkim favoritima, izdvojit će Royja Jonesa, Evandera Holyfielda, Oleksandra Usika, Tysona Furyja i Vitalija Klička.
Fokus na OI
- Gledam njihove mečeve, pratim što rade ili su radili, uvijek se od nekoga nešto dobro može uzeti. Boks nije matematika da postoji samo jedno rješenje. Rješenja ima milijun, ali ih treba naučiti. To je borilački šah. Mora se puno čitati borbu, suparnika, znati unaprijed i predvidjeti što će protivnik učiniti - otkrio nam je Gabrijel, kojeg smo, naravno, upitali i o potencijalnom odlasku u profesionalne vode.
Zasad je fokus na OI, a onda je plan odraditi još jedan olimpijski ciklus, jer mislim da bih i 2028. godine mogao nastupiti na Olimpijskim igrama, i tako dati još veći doprinos Hrvatskoj. No, vidjet ćemo kakva će situacija biti nakon Pariza, hoće li biti i kakvih ponuda. Sigurno je da nećemo nigdje srljati - poručila je nova velika zvijezda hrvatskog sporta. - piše
Jutarnji.
