DJEDU Mrazu (Božićnjaku), u dijelu godine kad je „prisutan u javnost“, a to je, u novije vrijeme, čak od listopada pa sve do veljače, na Balkanu nije lako. „Persona non grata“ postao je, prije svega, zbog negodovanja određenih skupina unutar svih triju najvećih vjerskih zajednica, koje su u simpatičnom starcu, svaka iz svojih razloga - od kojih se neki i poklapaju - prepoznali prijetnju i „konkurenciju“.

Najviše ga „stranim“ doživljavaju određene bošnjačko-muslimanske skupine, prepoznajući u njemu, naročito od nacionalne „demarkacije“ tijekom krvavog rata, utjelovljenje svojih globalnih „arhineprijatelja“ - kršćanskog Zapada i sekularnog liberalizma, ali i „neznabožačkog“ socijalizma, iz kojega je on na prostorima bivše države, zapravo, i potekao.

Pravoslavni „paranoici“ u naoko dobroćudnom Laponcu vide, poput Ilije Čvorovića, prerušena agenta u službi institucija „trulog Zapada“ - Crkve, Coca-Cole i cionističko-marksističke agende - koji je, prije nego je postao popularan među naivnom djecom, u podrumu svezao Božić Batu, jedinog darivatelja kojega prizna Srpska pravoslavna Crkva.

Iz otprilike jednakih razloga, ispod oka na Djeda Mraza gledaju i konzervativni katolički „teoretičari“. Oni su u strahu da će se darovi što ih on nosi u svojoj vreći djeci omiliti više od „darova Duha Svetoga“, o kojima im oni propovijedaju na misli i vjeronauku. Konkurencija je u religiji oduvijek bila gadna stvar, pa ako je već taj starac toliko popularan, računali su hrvatski katolički teolozi, dobro bi ga bilo barem „rebrendirati“ iz „ateističkog“ zabavljača s novogodišnjih domjenaka iz vremena socijalizma u pobožnog, pravovjernog Djeda Božićnjaka. Otprilike po istom „receptu“ kako su se „rebrendirali“ nekad istaknuti partijski funkcioneri u skrušene vjernike iz prvih redova u crkvi.

No sve je to ipak samo „simbolički rat“, a nesretni je Djed Mraz i doslovno, fizički nastradao. Dogodilo se to na sam Badnjak u jednom gradiću u Europskoj uniji, koji je time, međutim, do daljnjeg potvrdio svoju pripadnost i „balkanskoj ekumeni“. Čak se i ona nad tim napadom zgražala.

Tako je to kad se nečime što je namijenjeno djeci i što najviše raduje tu populaciju, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti ili čemu trećemu, dohvate odrasli „mudrijaši“.

Sve ove nevjerojatne pojave esejistički efektno povezao je Miljenko Jergović, jedan od najvećih živućih hrvatskih i bosanskohercegovačkih pisaca i novinara. Njegov tekst o tome kako su u Djeda Mrazu na Balkanu ubili Boga, pročitajte ovdje.