SLAVONSKI BROD - Svakom je profesionalnom glazbeniku jasno da je komorno muziciranje najzahtjevniji oblik bavljenja glazbom iz perspektive reproduktivnog umjetnika. Zajedničko muziciranje traži razumijevanje, usklađenost i toleranciju kakvu ni kao solist ni kao orkestralni glazbenik ne možete, niti imate potrebu, postići. Ujednačiti nekoliko različitih osobnosti u toj mjeri da dišu istim glazbenim nadahnućem vrlo je teško, a nedovoljno vještim izvođačima nedohvatljivo. Zato će potonji uvijek ostati samo izvođači, zakinuti za umjetničke dosege istinskih interpreta.

Da nisu samo izvođači, već vješti interpreti puni razumijevanja glazbe zapisane među notama, pokazali su članovi komornog trija nazvanog Operni suveniri, koji su gostovali 16. travnja u Dvorani Glazbene škole Slavonski Brod u sklopu koncertne sezone Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić.

Čuti konačno i puhače u ovakvom obliku u Slavonskom Brodu bilo je za publiku pravo osvježenje, stoga se nadamo da ćemo češće imati priliku slušati koncerte raznolikijih sastava i ansambala.

Virtuozna glazba 19. stoljeća

Operne suvenire čini troje istaknutih hrvatskih glazbenika. Renata Penezić prva je flautistica Zagrebačke filharmonije i izvanredni profesor flaute na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Branko Mihanović izvanredni je profesor oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i ravnatelj Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a Mario Čopor je korepetitor na Odjelu za pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Zagrebačka filharmonija i zagrebačka Muzička akademija spojile su troje glazbenika, koji su se odlučili posvetiti repertoaru virtuoznih djela skladatelja druge polovice 19. stoljeća, vrlo često izvodeći djela tadašnjih instrumentalista virtuoza kojima su najveće nadahnuće bile glazbene teme iz poznatih i popularnih romantičarskih opera.

Takvu vrstu repertoara Operni suveniri predstavili su i na prvom gostovanju u Slavonskom Brodu, a riječ je o skladbama Franza Dopplera (Suvenir za Adelinu Patti - Parafraza na teme iz Bellinijeve "Mjesečarke", op. 42, za flautu, obou i klavir), Françoisa Bornea (Briljantna fantazija na teme iz Bizetove "Carmen", za flautu i klavir), Paul-Agricolea Génina (Veliki koncertantni duo, op. 51, za flautu i obou uz pratnju klavira), Antonija Pascullija (Amelia, sjećanje na "Krabuljni ples" - Fantazija na teme iz Verdijevog "Krabuljnog plesa", za obou i klavir) i Julesa Demerssemana (Briljantni duo na teme iz Rossinijevog "Guillaumea Tella", za flautu i obou uz pratnju klavira).

Program koncertnog nastupa oblikovali su u fino promišljenoj dramaturgiji, uporište dajući izvedbama za trio flaute, oboe i klavira, kombinirajući s dvama umetcima kojima su solističko-virtuozna umijeća predstavili flautistica uz klavirsku pratnju te oboist uz, također, klavirsku pratnju. Većina djela na repertoaru nisu osobito strukturalistički pretenciozna, osobito ona koja se referiraju na glazbene teme iz opera, no to ne treba shvatiti kao kakav nedostatak, jer smjerano su smišljena i skladana da bi, na temelju popularnih i privlačnih melodija, privukla pažnju publike na virtuozitet koji je moguće postići na drvenim puhačkim instrumentima.

Renata Penezić i Branko Mihanović disali su zajedničkim interpretativnim dahom, pri čemu su punu podršku imali u Mariju Čoporu kao pouzdanom pratitelju.

Visoka razina angažmana

Tehničke složenosti koje su odabrane skladbe stavile pred interprete zahtijevale su visoku razinu angažmana, koja u slučaju Renate Penezić, Branka Mihanovića i Marija Čopora nije izostala. Zvuk i boja flaute i oboe, srodnih i bliskih, a opet tako različitih, instrumenata savršeno su se nadopunjavali, prelijevali i stapali u jedinstveno glazbeno mišljenje, koje su nam Penezić i Mihanović ponudili svojim nastupom. Posve je razvidno da su se dvoje glazbenika prepoznali u zajedničkom umjetničkom pristupu (popularno rečeno, našli su se na istoj valnoj duljini), jer jedino takvo iskustvo zajedništva može rezultirati tako lijepim, čistim i zaokruženim tonom te ujednačenom i nadopunjavajućom izvedbom, u kojoj su flauta i oboa zadržale zvukovnu, a Penezić i Mihanović umjetničku, samosvojnost, ali su istovremeno disale zajedničkim interpretativnim dahom. Pri tomu punu su podršku imali u Mariju Čoporu kao pouzdanom pratitelju, čija klavirska uloga nije obilovala virtuoznim vratolomijama, ali je zahtijevala izražajnu i staloženu pratnju, pouzdanog prijatelja na kojega se uvijek možete osloniti.

S tehničko-izvedbene strane nemoguće je opetovano ne istaknuti čistoću intonacije, koja od početka do kraja koncerta nije dolazila u pitanje, izvrsno provedenu tehniku kružnog disanja namijenjenu oboi u Pascullijevoj skladbi, karakterne transformacije koje je flauta s lakoćom prezentirala te suptilnu, a izražajnu, klavirsku pratnju u svim izvedbama.

Čuti konačno i puhače u ovakvom obliku u Slavonskom Brodu bilo je za publiku pravo osvježenje, stoga se nadamo da ćemo češće imati priliku slušati koncerte raznolikijih sastava i ansambala, "neobičnijih" (bolje rečeno, neuobičajenih) instrumentalnih ili vokalno-instrumentalnih kombinacija, u svrhu obogaćenja glazbenog života u našem gradu.