SLAVONSKI BROD - Prije  više od pola stoljeća u slavonskobrodskoj Muzičkoj školi, tadašnji nastavnik Bela pl. Panthy osnovao je harmonikaški orkestar, od kada je krenula  lijepa priča  uspjeha, ljubavi prema svirci, međusobnih druženja i podrške, brojnih nagrada. 

Zbog toga, najstarija članica brodskog harmonikaškog orkestra od srca poziva učenike Glazbene škole koji sviraju harmoniku, da se priključe i  vrlo brzo će shvatiti kako je to lijepo. "Ne samo zbog druženja nego i pristupa instrumentu, grupnom sviranju i mogućnosti putovanja izvan granica Hrvatske, što im se vjerojatno u školi neće pružiti".

Od 2004. orkestar nosi naziv svog utemeljitelja, no svega toga nebi bilo bez brojnih harmonikaša koji su do danas prošli kroz orkestar i preko pola stoljeća sudjeluju na brojnim natjecanjima postižući zapažene rezultate  u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj... 

Anita Geršić s 57.godina najstarija je danas članica Brodskog harmonikaškog orkestra kojem se priključila kao 14-godišnja djevojčica, učenica Muzičke škole. Iako je svirala  u orkestru pri školi  iznimno je željela svirati u velikom gradskom orkestru. "Molila sam maestra Becija koji mi je predavao harmoniku da me uključi i on mi je pružio priliku. Tako je sve do danas, osim  prekida nakon udaje i podizanja djece. Kada je 1996.godine pripreman jubilarni koncert orkestra, Beci je uz redovne članove pozvao i veterane. Slijedeće je godine bilo natjecanje harmonikaša u Puli, a dobar dio članova se osuo zbog studija i raznih razloga pa je Beci zamolio i nas, tri veteranke (uz mene Zdenku Ivezić i Melitu Seletković)  da se uključimo. I evo me do danas". 

Sada već kao  baka dviju unučica koje obožava, ne ispušta  harmoniku.  A zavoljela ju je uz oca koji je bio samouki svirač tog instrumenta. Koristila sam priliku isprobati ju  kod kuće i zavoljela sam je".

Genetika se očigledno nastavlja pa je i njezin najstariji sin, Mihael  (s kojim je svirala u visokoj trudnoći i jedva držala instrument) još u trbuhu "zavolio"  zvuk harmonike i već kao dječak krenuo s učenjem.  "Danas živi u Sesvetama ali i dalje svira u našem orkestru, za važnije nastupe i natjecanja dolazi ovdje na probe i putuje s nama".

Za sve što iziskuju probe, putovanja, nastupi...uvijek je imala podršku svih ukućana, no najviše majke. "Živjela je s našim orkestrom, pratila je sve što se događa. Valjda zbog moje ljubavi  od djetinjstva koja nikada neće prestati".

Osim ljubavi prema ovom instrumentu duše, za Anitu je prije svega veliki  ponos biti članom brodskog orkestra s kojim je prošla razna razdoblja no puno više dobrih i nezaboravnih trenutaka. " Orkestar mi je druga obitelj. Nema razlike u godinama, jedni drugima smo velika podrška u teškim trenucima ali  dijelimo i radosne. Od svakog člana  orkestra osjećam prijateljstvo. To je nešto moje što mi nitko ne može ukrasti",  veli harmonikašica o nerijetko privatnim druženjima, na kupljenju šljiva ili sličnom, a sve naravno završi svirkom. Ljeti pak, kada nemaju probe, redovito se  ponedjeljkom i četvrtkom nalaze na korzu i kavici.

Samo takvo zajedništvo i uporni rad mogu rezultirati uspjesima kakvih je bilo puno.

"Zbog postignutog uspjeha u Recarnatyju  prvi puta sam plakala od sreće" prisjeća se harmonikašica nastupa iz daleke 1979.godine, kada su na natjecanje otišli kao potpuni "outsajderi", a odnijeli "grand prix" . Vrištali smo od sreće, plakali, ali uzeli smo  harmonike koje su već bile spakirane u bus za povratak kući, pa napravili na trgu pravu feštu".

Na najjačem i najbrojnijem natjecanju u Innsbrucku s 240 orkestara  (33 u njihovoj kategoriji) također su neočekivano osvojili prvu nagradu, prisjeća se Anita neopisivog osjećaja ispunjenja sreće...

Prirodnom selekcijom broj članova orkestra povremeno padne, jer neki odlaze na školovanje, ostanu u drugim gradovima, započnu  novi život. Ipak ima i onih poput Mihaela koji se unatoč životu daleko od Broda, vraćaju orkestru. Takav je i Davorin Kojić koji živi u Novskoj ili Zoran Mikić u Osijeku, gdje i vježbaju, a dolaze za veće nastupe.

"Ili dugogodišnja članica Sandra Lešić Birtić koja sada živi u Dubaiju, pa  Predrag Mitrović koji je u Australiji, kada dođu u Brod obavezno se priključe probi i malo prosviraju".

Premda je jedno vrijeme harmonika (pojavila se prije gotovo dva stoljeća) bila zanemarivana kao istočnjački i narodnjački instrument, pa je i u Glazbenu školu upisivano manje učenika, Brodski harmonikaški orkestar godinama  dokazuje vrijednost ovog instrumenta i glazbenika koji, svirajući klasičnu glazbu i osvajajući niz  nagrada u zemlji i svijetu razbijaju predrasude o tome.

Harmonika potiče na ljubav i lijepa osjećanja, a u  ovom orkestru svira se s dušom. To potvrđuje i slučaj natjecanja u Pragu, kada su Nizozemci svirali Slavonsku rapsodiju, koju je Adolf Goetz skladao za brodske harmonikaše. "Oni su bili tehnički savršeni no mi smo svirali onako kako osjećamo u duši i odnijeli pobjedu".

I ništa ih ne može spriječiti u nadmetanju.

Svako putovanje, prisjeća se Anita, nosi razne "dogodovštine" i lijepa sjećanja, pa i kada se dogodi nešto što nije ugodno. "Jednom smo putovali u Prag. Na stajalištu su se naše dvije članice, Mirta i Marina, išle ljuljati, no lanac je pukao i balvan im je priklještio prste. Martina je dva prsta slomila, Mirta suzbila, ali obje su nastupale. Tako je i Hrvoje Mikić na natjecanju u Puli slomio nogu a bubnjar je u orkestru. Ipak sjedio je i svirao s nogom u gipsu".

To je prava ljubav prema onome što rade i  prema, kako Anita naglašava, obiteljskom orkestru. "Kod nas sviraju dva brata, tata i kćer, majka i sin, dvije sestre, bračni partneri koji su se našli u orkestru...Tako se, kao obitelj, i ponašamo jedni prema drugima".

Zbog toga, najstarija članica brodskog harmonikaškog orkestra od srca poziva učenike Glazbene škole koji sviraju harmoniku, da se priključe i  vrlo brzo će shvatiti kako je to lijepo. "Ne samo zbog druženja nego i pristupa instrumentu, grupnom sviranju i mogućnosti putovanja izvan granica Hrvatske, što im se vjerojatno u školi neće pružiti".

Populariziranju ovog instrumenta pridonosi i Festival harmonike  koji, jedini u Hrvatskoj, organiziraju već po osmi put, ove godine od 8-11.ožujka,  a Anita vjeruje kako će interes Brođana,  s razlogom biti još veći.