SLAVONSKI BROD - Ne postoji nitko, tko se iole bavi glazbom, u Slavonskom Brodu, a da nije već do sada čuo za Anu Dadić, mladu i izuzetno uspješnu pijanisticu, srednjoškolku koja bi postignutim uspjesima mogla biti uzor mnogim svojim vršnjacima. Proteklih nekoliko mjeseci bili su izuzetno uspješni za Anu Dadić – pobijedila je, kao pijanistica, na državnom natjecanju održanom u Dubrovniku, priredila je prvi samostalni cjelovečernji koncert u Glazbenoj školi u Slavonskom Brodu (30. svibnja) te s istim programom nastupila u, za mlade glazbenike vrlo značajnom, koncertnom ciklusu Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj u Zagrebu (6. lipnja). Publiku je oduševila na obama koncertima, što je dovoljan razlog da doznamo nešto više o njenim razmišljanjima i daljnjim planovima.
Kako si doživjela svoj prvi cjelovečernji pijanistički recital? O čemu si razmišljala prije, a o čemu nakon nastupa?
Do sada sam već imala cjelovečernje nastupe, ali nikada samostalno. Svirala sam 2009. godine u Slavonskom Brodu dio programa solo, a dio uz goste koncerta, Dječji pjevački zbor nižeg uzrasta Glazbene škole Slavonski Brod i Komorni orkestar Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz Zagreba. Također sam u Zagrebu u Muzeju Mimara dijelila program s kolegicom Vitom Vukov, a dio toga programa smo odsvirale početkom 2010. u brodskoj Glazbenoj školi prilikom promocije novog glasovira Bösendorfer. Cjelovečernji klavirski recital je jedno sasvim novo iskustvo, jer odgovornost za izvođenje 65 minuta programa je bila isključivo na meni. Imala sam malu tremu na početku, ali kada sam uronila u svijet glazbe, trema je nestala i počela sam uživati. Po reakcijama publike, po tišini u dvorani za vrijeme svirke i dugotrajnom pljesku nakon kompozicija, čini mi se da su i oni uživali, i nakon koncerta bila sam vrlo zadovoljna kako je sve ispalo.
Pred kim je teže svirati - pred publikom koju poznaješ, pred nepoznatom publikom, pred stručnom komisijom na natjecanjima ili, možda, pred majkom, koja je i sama glazbenica i profesorica klavira?
Uvijek je najteže svirati na natjecanjima, jer te slušaju vrhunski pijanisti i profesori sa Muzičke akademije iz Zagreba, a na međunarodnim natjecanjima i stručnjaci iz velikih europskih glazbenih centara, kao sto su Beč, Moskva, Köln, Amsterdam. Tu si svjestan da ti ocjenjuju svaki ton i svaku frazu. A pred publikom, poznatom ili nepoznatom, uvijek mi je zadovoljstvo svirati. Što se tiče majke, ona je sa mnom na pripremama i prosviravanjima uoči velikih nastupa i njene primjedbe i kritike su mi uvijek korisne.
Jesi li ikada imala takvu tremu da si pomislila kako nećeš uspjeti odsvirati na pozornici?
Počela sam nastupati jako rano, već sa sedam godina i u ovih 11 godina bavljenja glazbom bila sam na pozornici više od 300 puta. Mala trema uvijek postoji, uglavnom na početku nastupa, ali nakon ovolikog iskustva to je postala pozitivna trema, jedno uzbuđenje koje te ustvari prisiljava da se maksimalno koncentriraš i da daš sve od sebe. Nikada mi se nije dogodilo da stanem na nastupu, a ako mi nešto i pođe krivo, u trenutku se snađem i sviram dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Odrastala si u obitelji u kojoj je glazba uvijek bila neizostavni dio svakodnevice. Možeš li se sjetiti kada si prvi put postala svjesna da će pijanizam biti tvoj životni poziv?
Mislim da je to bilo nakon prvog natjecanja i prvog uspjeha, kada sam imala osam godina. Nikada nisam niti mislila da bih se željela baviti nečim drugim u životu.
Primarno si posvećena klaviru. No, otkud zanimanje za flautu?
Kada sam bila 1. razred osnovne škole, na jednoj priredbi u glazbenoj školi čula sam bratovu prijateljicu kako svira flautu. Odmah sam se zaljubila u taj prekrasni zvuk i mamu sam stalno ''gnjavila'' da mi kupi flautu. Moji su roditelji mislili da će mi sve to biti previše, ali su na kraju popustili i konačno sam dobila flautu u 5. razredu osnovne škole. Za četiri godine sam u brodskoj glazbenoj školi završila svih šest razreda niže glazbene. Sada sam 3. razred srednje glazbene škole u Zagrebu, pored glasovira i na Odjelu za puhače (glavni predmet flauta), a sviram flautu i u Puhačkom orkestru svoje škole.
Kako izgleda jedan od tvojih najuobičajenijih dana?
Prijepodne imam nastavu u Klasičnoj gimnaziji, poslije škole se malo odmorim, zatim slijedi vježbanje klavira i flaute, a navečer učim. Srijedom i petkom poslije gimnazije doslovno trčim na vlak za Zagreb, jer u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog slušam glazbene predmete. Ove godine ih imam deset. Cijelu subotu sam na nastavi u Zagrebu i vraćam se kući kasno navečer. Već sam navikla na ovaj tempo, ali najveći problem mi je to što zbog brojnih nastupa, audicija, seminara i natjecanja često izostajem iz gimnazije, pa moram stalno nadoknađivati propušteno. Pomognu mi kolege iz razreda, a posebno sam zahvalna na velikom razumijevanju i pomoći profesorima iz Klasične gimnazije.
Koliko dnevno posvećuješ vremena vježbanju?
Vježbam četiri do pet sati na dan, ponekad, kada putujem, ne stignem ništa vježbati, a nedjeljom i uoči natjecanja vježbam i po cijeli dan. Preko ljeta, kada sam na seminarima, vježbam šest sati sama i dva sata radim s profesorom.
Poneki bi tvoji vršnjaci mogli pomisliti da zbog takvoga gustog rasporeda i tempa štošta propuštaš. Misliš li ti da išta propuštaš?
Istina je da moram biti jako organizirana da bih sve stigla. Možda manje izlazim nego moji vršnjaci, ali vremena za druženje se uvijek može naći. To je uglavnom petkom u Zagrebu nakon probe orkestra. Imam puno prijatelja glazbenika i s njima često posjećujem glazbene događaje u Hrvatskom glazbenom zavodu i Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, i to uvijek povežemo s izlaskom poslije koncerata. Ne mislim da nešto posebno propuštam, jer mi je život dinamičan i ispunjen. A i preko natjecanja imala sam priliku upoznati sve veće gradove u Hrvatskoj, bila sam nekoliko puta u Italiji, posjetila sam prekrasni Rim i Beč te stekla mnogo novih prijatelja.
Slušaš li kod kuće klasičnu ili popularnu glazbu?
Najradije slušam klasičnu glazbu, to mi je i odmor i opuštanje od svakodnevnih obveza.
Što najviše voliš svirati?
Najdraže su mi kompozicije Franza Liszta. One su tehnički izuzetno zahtjevne i virtuozne, a s druge strane pune emocija. Ove godine se slavi 200 godina od Lisztova rođenja i jako sam sretna što sam uspjela naučiti dovoljno Lisztovih skladbi za cjelovečernji koncert, koji ću održati 16. kolovoza u Eufrazijevoj bazilici u Poreču.
Imaš li nekoga tko ti je uzor iz pijanističkog svijeta i, ako da, zašto?
Veliki uzor mi je ruski pijanist Jevgenij Kissin. Slušala sam ga uživo na koncertu u Zagrebu i oduševila se njegovim interpretacijama. Isto tako, uzor mi je i argentinska pijanistica i pobjednica Chopinovog natjecanja, Martha Argerich, jedna od rijetkih žena koja se uspjela dokazati i nametnuti u tradicionalno muškom svijetu pijanizma. Fascinirana sam njezinim temperamentom i strašću kojima privlači na pozornici.
U čemu uživaš, osim u sviranju klavira?
Volim pogledati dobar film i družiti se s prijateljima.
S obzirom da završavaš treći razred srednje glazbene škole, razmišljaš li već o daljnjem školovanju ili možda konkretnom profesoru kod kojega bi željela studirati?
Iduće godine me čeka prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Najviše bih voljela studirati kod profesora Rubena Dalibaltayana. On je inače iz Armenije, magistrirao je na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi i jako mi se sviđa njegov način rada i pristup učenicima. Mislim da će to biti najbolja moguća glazbena nadogradnja na izvrsne temelje koje mi je postavila moja profesorica Ivanka Kordić u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
