SLAVONSKI BROD - Iako naslov ovoga teksta nije smislila njegova autorica, toliko je domišljat i duhovit da ga je bilo nemoguće zaobići. Tu izvrsnu jezičnu i misaonu konstrukciju zabilježila je kazališna kritičarka Nataša Govedić, pišući za Novi list kritiku predstave Tartuffe Jeana Baptistea Poquelina Molierea, koju je u režiji talijanskog redatelja Marca Sciaccaluge u rujnu 2010. godine premijerno izveo glumački ansambl zagrebačkog Kazališta Gavella. Pola godine nakon premijere, Gavellin Tartuffe zaigrao je i na brodskim kazališnim daskama, na gostovanju koje su članovi ansambla priredili u utorak navečer u organizaciji Kazališno-koncertne dvorane "Ivana Brlić-Mažuranić".

Tko je Tartuffe? On je lažni pobožnjak, koji se kune u svoju skromnost i poniznost pred višim ciljevima, a pri tome te više ciljeve besramno kupa u vlastitoj pohlepi. On je licemjer par exellance, koji se skriva iza debele maske. Međutim, i ta maska mora naposljetku pasti. Jer kada se skroman i pobožan Tartuffe pokuša "domoći" supruge svoga prijatelja Orgona, koji ga je spasio iz siromaštva i primio pod svoj krov, te kada mu Tartuffe na prijevaru oduzme i prisvoji taj "krov" (iako mu nitko od Orgonove obitelji ne vjeruje, osim potpuno zaslijepljenoga Orgona i njegove majke), čini se da spasa više nema. Međutim, ipak je to komedija, na što nas upozorava tek Moliereov glas skriven u mraku gledališta, čemu se glumci brzo prilagođavaju - Tartuffe završava u zatvoru, a Orgonova obitelj ponovno diše s olakšanjem.

Komične situacije na granici ironije i groteske prožimaju Moliereov tekst (u fantastičnom prijevodu Vladimira Gerića) i Gavellinu izvedbu, katkada odlazeći trunku suviše u smjeru karikaturalnosti, ali ipak uspijevajući zadržati mjeru. Jer živjeti s mjerom i s razborom najvažnije su stvari, kako će opetovano istaknuti Orgonov šurjak Cléante.

Tartuffe je jedan od onih ljudskih karaktera koje je iznjedrila commedia dell'arte i koji su se uvukli u književno-teatarsku tradiciju uvijek iznova oduševljavajući svoje nove tvorce. Tartuffe je uvijek i svugdje oko nas, možemo ga prepoznati u svakom trenutku povijesti, u sadašnjosti, a znamo da bez njega neće biti ni budućnosti, i zato je Moliereov tekst uvijek suvremen.

Treba pohvaliti svakog glumca Gavellinog ansambla za dinamičnu, karakterno vrlo preciznu, komično-tragičnu, izvedbu ove predstave u Slavonskome Brodu, a oni su Ozren Grabarić (Tartuffe), Enes Vejzović (Orgon), Nataša Janjić (Orgonova supruga), Sven Šestak (Cléante), Dubravka Miletić (Orgonova majka), Dijana Vidušin (Dorina), Filip Križan i Ivana Roščić (Orgonovi sin i kćer), Hrvoje Klobučar (Valére), Nenad Cvetko i Đorđe Kukuljica (službenici). Prigodno kićenu, ali funkcionalnu scenu osmislio je Jean-Marc Stehlé, kostime koji prizivaju prošlost Marita Ćopo, funkcionalno osvjetljenje Zdravko Stolnik, a zanimljivu glazbenu kulisu Arturo Annecchino.

"Svakako otiđite pogledati Tartuffea kako svima sve brani u ime višeg cilja, a sam cijeni samo ono što se može staviti u se, na se i poda se. I dok ga gledate, zamislite da nije riječ o pobožnjaku, nego o državotvornom domoljubu, vođi oporbe, vladinom kritičaru iz neke nevladine organizacije, sindikalnom čelniku, šefu Svjetske banke ili predsjedniku Amerike (ili možda velečasnom Sudcu, kojeg se dotiče Nataša Govedić, op.a.)- i sve će biti isto. Mi u očima Tartuffea ne smijemo ništa, a on smije sve, samo zato što je stavio masku na lice svoje pohlepe." (Boris Beck, Nacional.hr)