POŽEGA - Teško da se ijedan grad u širem okruženju može 'pohvaliti' s tri stoljeća starom kazališnom tradicijom kao što može Požega, od prve predstave kojoj je pozornica bila postavljenja pod šatorskim platnom u dvorištu isusovačkog samostana, do nezahvalnog stanja 2013. godine sve do danas.

Kako je danas u Gradskom kazalištu Požega, što se sve promijenilo od 2013. godine i tko im pomaže u sufinanciranju saznali smo u razgovoru s ravnateljicom kazališta, 35-godišnjom Valentinom Neferović.

SBplus: Dobili ste od Ministarstva kulture i medija sredstva za rasvjetnu opremu, o kolikom iznosu je riječ?

Valentina Neferović: Svake godine Gradsko kazalište Požega, kada su objavljene prijave za sufinanciranja bilo opreme ili programa, traži i prilaže svoje prijave Ministarstvu. Ove godine sredstva smo dobili za rasvjetnu opremu u iznosu od 50 tisuća kuna, zapravo svake godine i dobijemo u nekom određenom iznosu. Ovim putem i zahvaljujem Ministarstvu kulture i medija jer nam svake godine pomažu i sufinanciraju određenim iznosima, što za opremu što programe.

Ono što je nama sada bitno je da u nekom idućem razdoblju tražimo i dobijemo od njih sredstva za sufinanciranje kupovine tonske opreme, a to je ono što nam je sada najpotrebnije.

SBplus: Sklopili ste suradnju s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, što ona za Vas i za njih znači?

Valentina Neferović: Gradsko kazalište Požega je u lipnju 2020. godine, u teškoj izazovnoj godini, sklopilo i potpisalo jednu lijepu suradnju s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku prema kojem je Kazalište postalo nastavna baza osječkoj Akademiji.

Za nas to znači da studenti Akademije, konkretno glume, imaju u našem kazalištu scenu za probe, rad na konkretnim projektima, odnosno predstavama, imaju i kompletnu logistiku po pitanju djelatnika. Prvenstveno se to odnosi na dio djelatnika koji su vezani uz sam proces nastanka predstave, znači tehničari, tonac, rasvjeta i ostali.

To je jedna lijepa suradnja na dobrobit njih i Gradskog kazališta jer mi repertoarno po kazališnoj sezoni sa njihovim predstavama zapravo samo podižemo program po broju predstava koje su napravljene u sezoni.

Ono što je zanimljivo u kazalištu je što kazališna sezona otprilike traje kao i školska godina. Znači svaka kazališna sezona počinje 1. rujna, a završava 30. lipnja. Obično imamo srpanj i kolovoz za nekakve godišnje odmore, eventualno ljetne festivale, nastupe i predstave po drugim kazalištima.

SBplus: Ovo je Vaš drugi mandat, kako se razvijalo kazalište Vašim dolaskom?

Valentina Neferović: Upravo tako, ovo je moj drugi mandat, a potvrđena sam i za treći. U kazalište sam došla u rujnu 2013. godine, zapravo sam prihvatila poziv da dođem ovdje, prvenstveno jer me zanima područje kulture. Znači diplomirala sam kroatologiju i filozofiju na hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a trenutno sam i na doktorskoj školi u Osijeku smjera kulturologija, odnosno Književnost, umjetnost i kultura u europskom kontekstu. Vjerujem da ću kroz nekih godinu dana i doktorirati. Gledano na to sve mene izuzetno zanima i područje kulture i tu se evo i dalje namjeravam školovati i usavršavati.

Te 2013. dobila sam poziv u Kazalište koje je tada, zaista, bilo u jednom nezahvalnom stanju po pitanju produkcije, zapravo svih nekakvih odnosa u njemu. Ja sam to prihvatila iako je bio jedan veliki izazov za mene. Nije bilo lako, bilo je veoma teško i stresno.

Ono što je meni bilo najvažnije da samo nekakvim radom i rezultatom mogu opravdati i svoj dolazak u kazalište i da je to ono što je meni najbitnije. Sada kada pogledam, vraćajući se u tu 2013. godinu, a nije me bilo tri godine u međuvremenu jer sam bila na porodiljnom dopustu, dosta toga se napravilo.

Moj prvotni cilj bio je vratiti ljude u kazalište. Uložili smo dosta u marketing i promociju kazališta, počeli smo raditi dobre, vlastite predstave, gledali smo da stvarno budu dobre s poznatim glumačkim imenima. Ta nekakva 'muka' trajala je pola godine. Zapravo smo u kratkom roku, zaista, došli do toga da je nama gotovo svaka predstava rasprodana i da se traži karta više. Mi sada imamo svoju stalnu publiku i jedini problem sada nam je prostor, odnosno veličina dvorane.

Drugo što smo napravili je vraćanje SKAD-a i KAD-a, odnosno Srednjoškolsku kazališnu družinu i Kazališne starije amatere. Što je specifičnost Gradskog kazališta Požega? Mi nismo samo dječje kazalište, nismo samo za odrasle, nismo amatersko kazalište, mi smo svo troje, a u konačnici to je veliki posao i odgovornost. Znači pokrivamo sva tri područja. Imamo amaterski studio i proizvodimo profesionalne predstave i za djecu i za odrasle.

Vraćanjem u život i ponovnim pokretanjem SKAD-a i KAD-a, postigli smo to da je naš dramski studio živ, a svi su oni na kraju kazališne sezone prikazali svoju predstavu koju su radili u tom periodu.

Najvažniji dio, meni osobno kao ravnateljici, tog dramskog studija su ti srednjoškolci, odnosno rad s njima. Zašto? Upravo od te 2013. godine do danas iz SKAD-a četvero mladih Požežana je na akademijama glume. Dvoje ih je na Akademiji u Osijeku, a to su Anabela Sulić i Matko Trnačić dok je drugih dvoje u Zagrebu - Ružica Maurus i zadnji koji je upisao Ilija Paović.

Znači to je ono što je nama bitno već kroz srednju školu raditi s ljudima koji imaju u sebi talent, ambiciju, želju i volju postati glumci. Tu im mi već pomažemo i otvaramo nekakve puteve, a pomalo ih i pripremamo za prijemne ispite raznim radionicama. Samim time radimo im dobar temelj prvo za upis, a zatim i nastavak studija.

Za kazalište to u konačnici znači da mi sada imamo četvero ljudi na studiju koji će za dvije godine završiti svoje fakultete i ja se nadam da će se oni svi željeti vratiti u svoj rodni grad Požegu i zaposliti se u Gradskom kazalištu Požega.

Tu su još razni projekti kao što je 'Teatralija' - teatar i sve ostalo jednodnevna manifestacija kojom na simboličan način obilježavamo kraj sezone, tu je i 'Treća je dječja' što znači da je svaka treća subota u mjesecu rezervirana za dječju predstavu. Slijedeća su dva, možda i najveća projekta 'KaZlaDo', odnosno dvodnevni kazališni susreti dramskih skupina Požeško-slavonske županije i zadnji projekt je 'KaFe' - požeški kazališni festival.

Pokrenuli smo ponovno i kazališne novine, a one su bitne jer je u njima sadržana cijela kazališna sezona. Sve to je pokrenuto u periodu od 2013. godine do danas. Naravno, to nije sve. I dalje imamo dosta ideja. Meni je sada u glavi sve ovo što smo napravili, a sada je cilj povećati aktivnosti još više.

SBplus: Odigrana je premijera, 4. lipnja, kazališne predstave 'Guja u njedrima', o čemu je tu riječ?

Valentina Neferović: Naime, 'Guja u njedrima' je kazališni tekst poznatog i svjetski priznatog autora Alana Ayckbourna, a u požeškom kazalištu ta predstava okupila je poznata imena hrvatskog glumišta. Redatelj je Rajko Minković, a uz Jasnu Picukarić i Hanu Hegedušić tu su i naše tri Požežanke - Ines Bojanić, Ružica Maurus te Ana Mikulić kao kostimografkinja dok je scenografkinja Irena Kraljić, a dizajn plakata i programske knjižice osmislio je Vladimir Resner.

Naravno tu su pridonijeli i ostali djelatnici Gradskog kazališta Požega: za rasvjetu Goran Krompotić, ton Dario Hak, garderobijerka Ljiljana Rodić i Renato Pok u scenskim poslovima.

Savršena je ovo suradnja koja je dovela poznata glumačka lica i ujedinila ih s Požežankama te su zajedno pokazale izazovne glumačke interpretacije. Napravili smo jako dobar posao, a pokazatelj je tomu zadovoljna publika.

Pokazatelj je ovo kako se i od nezahvalnog stanja uz rad i trud, koliko god teško bilo, može učiniti nezamislivo.