SLAVONSKI BROD – Predstava modernog i nagrađivanog španjolskog autora Joséa Sanchisa Sinisterre „O gnjidama i glumcima" čiji izvornik „Ñaque o de piojos y actores" na hrvatski jezik preveli su poznati hrvatski glumac Zdenko Jelčić i njegova supruga Dijana, zanimljiva je komedija u kojoj dva lika, putujuća glumca, Rios (igra ga Luka Stilinović) i Solano (Matej Safundžić) iz 16. stoljeća, nađu se u modernom vremenu, na modernoj pozornici koja se, zapravo, ne razlikuje od one u vremenu iz kojeg su došli, ali je publika druga, a opet ista. Ona je uvijek tu, u kazalištu. Za svoj 'novčić' očekuje zabavu. Glumci su ti koji dolaze. Koji zabavljaju.

Na početku profesionalnih karijera, u specifičnom međuprostoru između svršenog studija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i mogućih osobnih projekcija razvitka tih karijera, pitanja Stilinovića i Safundžića o svrsi i smislu njihova poziva, logična su.

Kazalište je više od puke zabave

No, kazalište je uvijek, pa i sada, u suvremenosti, više od puke zabave. Na svojem povijesnom putu, od ritualnog kazališta koje je imalo ulogu prenijeti ideju vjere, ideju zacementirane strukture društvenih odnosa i dominantnih ideja, od antičkog teatra, preko srednjovjekovnih uprizorenja, do renesansnog, kazalište nije se bitno mijenjalo. Bilo je dostupno svima ili skoro svima i kada se radilo o grčkim amfiteatrima i osobito kada se, u Srednjem vijeku, pojavljivalo na trgovima, ulicama, na svim mjestima gdje su se i inače okupljali ljudi. Iako renesansa i klasicizam imitiraju povijesne uzore, proširuju teme i postavljaju 'sekularna' pitanja, kazalište čine nedostupnijim širem krugu gledateljstva jer ga, u pravilu, sele u zatvorene prostore, ulaznicu za koje nije moguće pribaviti običnom puku. U isto vrijeme sa scene nestaju likovi kao što su Solano i Rios.

Iz mraka vremena u novom svjetlu

Tražeći se u mraku vremena, Solano i Rios, u Sinisterrinoj predstavi pronalaze se i nađu u novom svjetlu, novom dobu, pred novom, a 'istom' publikom. Nije to kazalište koje postavlja nova pitanja o dužnosti pojedinca u društvu, koje kritizira društvo, i po tome nije ni moderno. No, Stilinović i Safundžić, izvrsno igrajući dobro postavljene i razrađene uloge putujućih glumaca, i takvu predstavu akcentirali su modernošću. Naime, kazalište 20. stoljeća, i osobito suvremeno kazalište, naglasak ne stavljaju na ulogu društva u životu pojedinca, već obrnuto, propitkuje individualne sudbine i stavove pojedinca u odnosu na društvo. Pa tako, od realizma do postmoderne, u umjetnosti vrijednim smatra se samo ona kritika društva koja je u interesu male skupine ili pojedinca. Solano i Rios, sinoć i preksinoć, na improviziranoj pozornici, publici u Kazamatu brodske Tvrđave, prisjećajući se svojih najboljih, najisplativijih trenutaka ali i neugodnih iskustava u karijeri putujućih glumaca, uprizorili su presjek i dali uvid u srednjovjekovno kazalište, no i glasno iznijeli svoje egzistencijalne dvojbe. Posve određene. O smislu, svrsi, ulozi glumca, pojedinca, i zadaći kazališta u cjelini. Na početku profesionalnih karijera, u specifičnom međuprostoru između svršenog studija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i mogućih osobnih projekcija razvitka tih karijera, ta pitanja Stilinovića i Safundžića su logična.

Povijesna predstava

Brođani su, nakon punih 65 godina, imali priliku vidjeti jednu profesionalnu predstavu koja je skoro posve (osim teksta) brodska. Od „Satiričkog kazališta mladih" koje je, u suradnji s Ne Fo kazalištem "Slavonski Brodvej" predstavu produciralo, do Luke Stilinovića i Mateja Safundžića koji su predstavu režirali i u njoj glume. U tom smislu, ovo je povijesna predstava. S predstave publika nije otišla prikraćena ni za što. Štoviše – mogla je uživati u svim njenim elementima. No, mogla je i izraženije interaktivno sudjelovati u njenom izvođenju što je, prema kazivanju nekih koji su bili i na prvoj izvedbi, u srijedu bilo izraženije nego sinoć.

U video prilogu: Isječci iz predstave (trajanje: 12'33'').