DONJI ANDRIJEVCI - Odmah nakon Drugog svjetskog rata, u Donjim Andrijevcima, osnovano je Kulturno umjetničko društvo, koje je pola stoljeća (i) do svjetonazorskog  'priokreta' 1990., nosilo ime andrijevačkog antifašiste Stjepana Živića. Nakon 'paljenja svjetla', novohrvatski napredni muževi prekrstili su ga dajući mu ime koje su, također, nosili velikohrvatski kralj i velikosrpski princ, Tomislav.

Tijekom 70-ak godina djelovanja, s kraćim prekidima, ovo društvo bilo je kulturno vrelo tog sela. Uz Nogometni klub i Vatrogasno društvo, bili su identitet Donjih Andrijevaca.

Zahvaljujući dugogodišnjem nekvalificiranom i samodostatnom političkom vodstvu, najčešće, iz ovog sela donosili smo loše vijesti. Zbog toga, sa zadovoljstvom, objavljujemo nešto lijepo. Nešto čiju vrijednost, svojim nepoznavanjem tehnologije snimanja, niti potpisnik ovog priloga nije uspio umanjiti. Vrijednost proizašlu iz višegodišnjeg vježbanja marljivih Andrijevčanki lijepoga glasa, čije gromko i skladno pjevanje, prolaznici pored mjesnog Doma, mogu čuti najmanje dvije večeri tjedno.

U utorak poslije 21 sat bili smo na njihovoj probi. Željeli smo vidjeti tko sve čini Žensku pjevačku skupinu KUD-a Tomislav. I saznali smo. Evo imena onih koje smo vidjeli i čuli: Počimanlje - Ana Radman (1994.) medicinska sestra / studentica, Matea Vinarić (2002.) učenica, Barbara Koledić (1988.) učenica; pratnja - Marija Vukašinović (1972.) domaćica, Ivana Vukašinović (2001.) učenica, Monika Matanić (2000.) učenica, Irena matanić (1991.) laborantica, Gordana Alfeldi (1984.) profesorica hrvatskog jezika i pedagogije, Maja Cupić (1987.) medicinska sestra i predsjednica KUD-a.

Njihovo opušteno i razdragano pjevanje - kao da nitko problema nema - ustvari, bila je impresivna pobjeda depresivnog stanjem u selu. U tom trenutku, ove mlade Andrijevčanke, bile su svjetlo na kraju tunela. Bile su otok radosti u ovdašnjem moru društvene tuge. 

Gledajući ih kao sjetan starac koji je i sam, nekad davno, bio dio te plemenite družine (jer 'tko pjeva zlo ne misli'), pomislih - ako već ne žele nikakve veze imati s ovdašnjim partizanskim antifašizmom - zbog čega se ne identificiraju s najzaslužnijim čovjekom za dugovječnost (i) tog društva? Zbog čega se društvo ne zove Šima Seletković?

Za razvoj kulture u Donjim Andrijevcima, veliki hrvatski kralj, mali srpski princ, i neki drugi Tomislavi,  apsolutno ništa učinili nisu. Za razliku od njih - sedam decenija glazbeno obrazujući ne samo Andrijevčane - kulturnu baštinu tog mjesta i Slavonije u cjelini, diljem ondašnje i sadašnje zemlje, pronosio je legendarni Čika Šima Seletković - Matančev.

Mada je primio više odlikovanja (od Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, preko Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne Nagrade Festivala hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma i pohvala); mada je njemu u čast Julije Njikoš posvetio „Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar"; mada su ga u svojim djelima ovjekovječili svi vrjedniji hrvatski glazbeni pedagozi i umjetnici, dakle, mada ga izvan Donjih Andrijevaca poštuju apsolutno svi oni koji znaju što je to slavonska tamburaška glazba, njegovi Andrijevčani poštovali ga nisu - u onoj mjeri koju je svojim radom zaslužio.

Kad bi andrijevačko Kulturno umjetničko društvo nosilo ime Šima Seletković (čak i bez onog 'Čika' i/li 'Matančev') bilo bi to i marketinški korisno - jer Šima, za razliku od neidentificiranog Tomislava,  glazbeno je ime, a govorilo bi to i o karakteru ljudi koji poštuju svoje učitelje.

Na primjer, Bela pl. Panthy ništa više učinio nije za brodski harmonikaški orkestar koji danas nosi njegovo ime, od onoga što je Šima Seletković učinio za andrijevačke glazbenike i selo u cjelini.

Budući da je koncem ožujka 2016. u Donjim Andrijevcima organiziran ozbiljan skup na temu "Spomen dom čika Šime Seletkovića", možda ne bi bilo loše razmisliti o davanju počasti tom slavonskom glazbeno-pedagoškom gigantu, na način da i njegovo Kulturno-umjetničko društvo nosi njegovo ime.