Govorili su joj da ne može. Da nema smisla školovati se, stvarati i sanjati. No Martina Peunić dokazala je suprotno. Djevojčica koja je prve stihove napisala još u osnovnoj školi danas iza sebe ima četiri zbirke poezije, završen studij teologije i životnu priču koja pokazuje da čovjeka ne određuju tuđa očekivanja, nego njegova upornost i vjera u sebe.
STARA GRADIŠKA - Još kao djevojčica u osnovnoj školi otkrila je da joj riječi dolaze prirodno. Dok su drugima domaće zadaće bile obveza, njoj su postale prostor za izražavanje unutarnjeg glasa.
Danas, kao magistrica teologije i autorica četiriju zbirki poezije, među kojima je i najnovija „Vječna je ljubav” (2026.), Martina Peunić iz Donjeg Varoša kraj Stare Gradiške ostala je vjerna upravo tom glasu - tihom, nježnom, ali iznimno postojanom.
Ivana Barišić / PlusPortal
Iza tog glasa stoji život obilježen teškim zdravstvenim izazovima. Kao dijete preboljela je maligni tumor zdjelice, prošla kroz kemoterapije i liječenje koje je ostavilo trajne posljedice na njezino zdravlje. Invaliditet, međutim, nikada nije prihvatila kao identitet koji će određivati njezine mogućnosti.
- Voljela bih da ljudi bolje razumiju da smo mi po našim glavama i dušama isti kao i svi ostali. Ne treba nam tepati niti prilagođavati govor i pristup. Odrasla osoba s invaliditetom je odrasla osoba. - naglasila je Martina.
„Dobivat će invalidninu i neka sjedi kod kuće.” vs. „Nije okolina ta koja nas određuje.”
Martina Peunić - ustupljeno
Iako Martina danas zrači sigurnošću te iz nje progovara mudrost kao rezultat pozitivnog pogleda na život, put do toga nije bio nimalo jednostavan.
Tijekom odrastanja susretala se s predrasudama, ne samo zbog invaliditeta, nego i zbog toga što dolazi iz Stare Gradiške, mjesta za koje su mnogi smatrali da ne može biti polazište za uspjeh.
- Govorili su mi: „Nisi iz neke velike škole. Kako ćeš ti to ostvariti? Tko će tebe čitati?“ Međutim, kada sam svoju prvu pjesmu poslala u Mali koncil, ona je proglašena najboljom pjesmom i za nju sam dobila nagradu. To mi je bio jasan dokaz da moje pjesme pronalaze put i do uredništva i do čitatelja. - prisjeća se Martina.
Sa spomenutim predrasudama suočila se i pri upisu u srednju školu.
- Kada sam upisivala srednju školu, jedna je osoba mojoj mami rekla: „Zašto je šalješ u srednju školu? Proglasi je radno nesposobnom, dobivat će veću invalidninu, kasnije može u invalidsku mirovinu. Što će se ona obrazovati, što će pisati pjesme? Neka sjedi kod kuće, bit će lakše i njoj i tebi.“ Nisam slušala takve priče, a ni moji roditelji nisu na njih nasjeli. Završila sam srednju školu, potom i fakultet, unatoč svim komentarima koje su ljudi iz moje sredine iznosili.
Martina Peunić - ustupljeno
Unatoč završenom fakultetu, pronalazak zaposlenja Martini ostaje jedan od najvećih izazova.
- Teško mi to pada. Svaki se čovjek osjeća ispunjenije kada radi. Bude bolno kada šaljete molbe, a odgovor nikada ne stigne. Zovete i nitko se ne javi. Sve češće je to jednosmjerna ulica. - ističe.
Dok nastoji povećati svoje šanse za zaposlenje, Martina radi i na tome da postane što samostalnija. Vozačka dozvola za nju nije tek još jedna životna prekretnica, već važan korak prema većoj neovisnosti i konkurentnosti na tržištu rada. Trenutačno čeka polaganje završnog ispita vožnje, no ni na tom putu nije bila pošteđena predrasuda.
- Jedna mi je osoba rekla: „Ti sa štakama ćeš voziti auto? To je nemoguće. Automatike voze glupi ljudi. Ti očito nemaš problem samo s nogom, nego i u glavi.“ Danas sam izgrađena osoba i takve me riječi više ne pogađaju. Ali da je to netko rekao Martini od petnaest godina, koja je tek došla u Slavonski Brod, sigurno bi me boljelo.
Njezino iskustvo, ističe, naučilo ju je da najveća prepreka često nije invaliditet nego očekivanja okoline, ali i da okolina nije ta koja nas određuje.
- Osobama poput mene takvi ljudi probude inat. Ne zato da se dokazujem njima, nego da ostvarim vlastite snove. Zato uvijek želim poručiti da nije važno odakle dolazimo, u koju školu idemo ili čime se bavimo. Zaista se puno toga može kad se hoće i uz Božju pomoć. Nema smisla da ljudi jedni drugima budu vukovi. Možeš nekoga pogurati barem riječju, ne mora to biti samo novcem.
Od prvih stihova do studija teologije
Ivana Barišić / PlusPortal
Prve stihove Martina je napisala još u petom razredu osnovne škole. Nastavnici su brzo primijetili njezin dar, a sudjelovanje u recitatorskim skupinama, zboru, školskim priredbama, kao i odlazak na Lidrano s vlastitim pjesmama bili su, s ponosom ističe Martina - velik vjetar u leđa.
- Vidjela sam da mi bez problema idu slaganje rima i izražavanje. Poseban uzor bila mi je Ružica Matković, koja je kasnije napisala predgovor mojoj zbirci i vodila me kroz literarni svijet. Sa mnom je utrla prve staze i postavila temelj za sve moje kasnije zbirke. - prisjetila se Martina.
Osim ljudi koji su vjerovali u njezin talent, snagu je odmalena crpila i iz vjere te obiteljskog zajedništva. Na pitanje odakle joj snaga, odgovara bez razmišljanja.
- Vjera, molitva i obitelj. Obitelj je gnijezdo. Kad izađeš iz tog gnijezda i kad se dogode neke turbulencije znaš da se tu uvijek možeš vratiti. Tu su roditelji, svi tvoji koji te razumiju, koji ti vjeruju, znaju što možeš, koji će te podržati u onom što želiš.
Martina Peunić - ustupljeno
Iako se još u osnovnoj školi rodila želja za studijem hrvatskog jezika i književnosti, ljubav prema vjeronauku i vjeronaučnim olimpijadama odvela ju je na studij teologije u Đakovo. - U Đakovu je sve blizu i pristupačno. Drugi oko mene, profesori, bili su susretljivi, ljubazni. Bilo je, mogu reći, i bez izazova. Trebalo je učiti i to sam radila marljivo, pa sam i završila studij u roku.
Osim što je predano studirala, studentske dane ispunila je brojnim izvannastavnim aktivnostima kroz koje je spojila ljubav prema pisanju, medijima i poeziji. - Sudjelovala sam u projektu KBF televizije, odnosno televizije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, od njezina osnutka. Radila sam intervjue, pratila simpozije, znanstvene kolokvije i izvještavala o istom. Radila sam i u uredništvu časopisa Teofil u kojem sam objavljivala i svoje radove. Imali smo večeri stvaralaštva na kojima sam nastupala sa svojom poezijom. To je najljepše razdoblje moga života i mladenaštva.
Martina Peunić: Stihovi su trag i podsjetnik da sam živjela, voljela, sanjala, željela..
Radio Bljesak Okučani
Nakon prvijenca - zbirke pjesama „Ti si kutija sa zlatom“ objavljene 2011. godine, Martina je nastavila razvijati svoj pjesnički opus te je 2013. godine objavila drugu zbirku „Razgovor kroz kapi kiše“, a 2017. godine i treću zbirku „Boje tišine“, kojom je dodatno potvrdila svoj pjesnički izričaj i mjesto na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.
Najnoviju zbirku „Vječna je ljubav” (2026.) koja je nastajala u vremenu od 2018. do 2026. godine, s ponosom nam opisuje, uredila je i lektorirala samostalno, a autorske su i fotografije njezinih najdražih motiva - cvijeća, leptira, jezera, uličnih prizora kojima je obogatila ovu zbirku.
Ostala je dosljedna temama iz prošlih zbirki, pa je u pjesmama ponovno govorila o vjeri, domovini i emocijama koje prožimaju svaku mladu osobu. - Ovoga puta o ustaljenim temama pišem iz malo drugačijeg kuta. Zapravo, pišem iz kuta odrasle osobe koja prelazi preko praga studentskih dana u izazove surove stvarnosti. - navodi.
Na poeziju gleda kao na trag i podsjetnik da je „živjela, voljela, sanjala, željela”, a o tome kako bi voljela da čitatelji dožive njezine stihove te zašto je za recitaciju odabrala baš pjesmu „Labudovi” pogledajte u nastavku.
O tome što je najviše ispunjava i čini sretnom te što možemo očekivati u bliskoj budućnosti na polju stvaralaštva odgovara kako zasad ostaje vjerna poeziji. O romanu još ne razmišlja jer, kaže, za njega treba još životne zrelosti. No ideja za petu zbirku već postoji.
Martina danas ne želi da je se pamti po preprekama koje su joj se našle na putu, nego po onome što je unatoč njima stvorila. Upravo zato nastavlja pisati - ne samo kako bi sačuvala vlastite misli i osjećaje, nego i kako bi svojim riječima ohrabrila druge da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti.
Njezina najveća želja ostaje jednostavna - stvarati, raditi i biti prihvaćena kao osoba koja svojim znanjem, talentom i trudom može pridonijeti društvu.
Na tom joj putu želimo mnogo uspjeha, novih nadahnuća i još mnogo stihova koji će pronaći put do čitatelja!
