ĐAKOVO / VELIKA KOPANICA - Marino Mihalj iz Velike Kopanice jedan je od ponosnih pobjednika ovogodišnjih Đakovačkih vezova koji su prethodnih (tje)dana u taj dio Slavonije privukli sve zaljubljenike u tradiciju, ali i dobru zabavu. 

Privatna arhiva za PlusPortal

Marino je ljubav prema očuvanju svega što je slavonsko naslijedio od majke Jasminke Mihalj koja je ove godine bila sudionica povijesne Revije svih dosadašnjih pobjednica održane povodom 60. izdanja Vezova. Okrunio se titulom najljepšeg momka u narodnom ruhu.

Privatna arhiva za PlusPortal

- Vraćao sam se sa čijala. Na glavi sam imao šubaru od astragana zakititu drvenim brošem i borićima od guščjeg perja. Na sebi sam imao sastavljenu rubinu i očičanu, kamizol te Ditrihovo špenzle na jabučice. Imao sam hlače od četvorkova tkanja, vunene čarape i čizme. To je zimska odjeća jer su se čijala održavala iza poklada, za vrijeme korizme i uoči Uskrsa, ovisno o tomu kako je koja kuća imala spremnog perja za čijanje. Održavalo se od kuće do kuće. Susjedi su jedni drugima dolazili pomagati. Skupljali su se i muškarci i žene. Djevojke i žene čijale su perje, a muški su najčešće kartali i izrađivali mazalice koje sam također imao u svojoj torbi koju sam nosio preko ramena. U njoj sam imamo i fićku od guščjeg perja. Imao sam i mazalicu od purećeg pera koja se koristila za mazanje starih tepsija mašću. Imao sam i nekoliko ukrasa od guščjeg perja, poput spomenutih borića na šubari. Nosio sam fenjer u ruci da bolje vidim hodati po mraku te vreću perja uz koju ide i anegdota. Dok smo mi muški na čijalu kartali, zafrkavao sam svoju đevojku i njena mama je došla i na mene istresla vreću perja. Razljutilo me što me pred svima tako grdila pa sam uzeo malo perja s čijala i istresao ga pred njihov blatnjavi dom. Dobro sam ga ugacao pa neka oni to ujutro čiste. Ako zaledi, čistit će do Uskrsa. - ponovio nam je Marino svoju priču kako ju je predstavio ovogodišnjem stručnom žiriju koji su činile tri vrhunske etnologinje: Jasminka Jurković Petras iz virovitičkog Gradskog muzeja, Katarina Dimšić iz osječkog Muzeja Slavonije te Ivana Dević iz Muzeja Đakovštine. Struka je odlučila da je Marino bio najtočniji, najmaštovitiji, najljepši i najbolji predstavljač svoga kraja.

Privatna arhiva za PlusPortal

Nije to bilo tako lako ispričati pred nekoliko tisuća ljudi. No, uzbuđenje i trema brzo su prošli kad je Marino sasvim ušao u ulogu lika kojeg je osmislio. 

- Prešao sam tridesetu pa sam mislio da je vrijeme natjecanja za mene prošlo, ali kako su mamu zvali da sudjeluje u Reviji dosadašnjih pobjednika Vezova, odlučio sam se natjecati pa što bude. Za mene je ovo bila treća-sreća jer sam ranije također nastupao na Vezovima. Konkurencija je kao i uvijek bila jaka. Svi dolaze sa zanimljivim pričama i posebnostima svog sela, prekrasnim nošnjama. Uvijek su to nošnje koje se jako pomno čuvaju i rijetko kad izađu na svjetlo dana, upravo zbog svoje posebnosti i starosti... kako se ne bi uništile na nastupima i mimohodima. Komisija uvijek ima težak zadatak. Ove godine odlučili su da sam ja svojom nošnjom i prezentacijom zaslužio prvo mjesto. - kazao nam je Marino, opisavši kako je i samo sudjelovanje predivno jer imate priliku izbliza vidjeti sve te posebne nošnje i upoznati tradiciju svih dijelova Slavonije.

Sretan i ponosan što je nastavio maminim stopama, Marino i sam kroz nekoliko desetljeća može očekivati poziv za sudjelovanje u nekoj budućoj Reviji pobjednika.

Privatna arhiva za PlusPortal