Škakljivi privid svijeta drevnih kozmo-ontoloških pozicija, s jedne strane, i artificijelnost i „društvena konstrukcija zbilje" metafizičkih postmodernističkih kritika, s druge strane, a o čemu piše i Zoran Roško u svojoj knjizi Paranoidnije od ljubavi,zabavnije od zla u koju ulazimo kao u teorijsko zdanje napravljeno iz ironičnih odmaka od načina akademskih diskursa moderne filozofije i znanosti- pripadaju zapravo istom, višeslojnom oplošju kristalne kugle tumačenja zbiljskog svijeta. Evo metaforične ilustracije. U paradigmatičnoj poslovici u kojoj riba ne zna da živi u vodi dok ju netko iz nje ne izvadi ili u modernoj preinaci za ljude da „čovjek ne zna da živi u društveno konstruiranoj sporazumnoj zbilji dok god se od nje ne odvoji"- riječ je o (odsustvu) svijesti kao simptomu toga da je u nama nešto oteto odnosno tom sviješću uskraćujemo si stečeno znanje, jer, nastavlja Roško, čim nešto „osvijestimo" uvijek time nešto drugo maskiramo ili potiskujemo, ili previđamo. Mutni osjećaj da smo izvan pripadajuće vode istinskog smisla odnosno da smo djelovanjem snažnih sila i dominantnih oblika civilizacije (oluja koja je protjerala ljude iz raja – po Walteru Benjaminu) izgubili neposredan dodir sa zbiljskom zbiljom, nedovoljno pouzdano definirana svijest o tome da smo namamljeni u konstruirano duhovno okruženje, samosvijest o zarobljenosti između dvije stvarnosti, da smo u svojevrsnom otuđenom, nepripadajućem svijetu – rađa žal za izvornošću egzistencije i esencije i perpetuira opću melankoliju kao duboki osjećaj gubitka i nespokoja i zamišljene tuge. I John Zerzan,glavni teoretičar anarhoprimitivizma, u eseju Vrijeme tugovanja, piše: „Naše tugovanje izraženo je u obliku postmoderne iscrpljenosti koju tako snažno obilježava sklonost tjeskobnom, neprekidno mijenjajućem relativizmu i neraskidiva povezanost s površinom kao posljedica straha od prihvaćanja bolnog gubitka. Fatalna ispraznost neslomljivog konzumerizma obilježena je gubitkom energije, poteškoćama u koncentraciji, osjećajima potištenosti i povlačenjem iz društva; svim onim značajkama navedenim u psihološkoj literaturi o temi tugovanja."

U raspravama o budućnosti i uznemiravajućim činjenicama o svijetu kojeg smo izgubili, koji nam je takoreći otet, mora se distingvirati tugovanje i melankolija prvenstveno iz obzora psihologije, znanstvenog načina pristupa mentalnom stanju ljudskog individuuma. Dijeli ih tanka, ali uočljiva linija izraženog odnosa prema izgubljenom objektu. Dok je u tugovanju odlučujuća svijest o njegovom gubitku, izigravanje i umrtvljivanje žudnje, melankoliju karakterizira neodređenost, nesvjesnost, tmurna i ugodna žalost. Melankolik ne želi priznati da kako je svijet (objekt) izgubljen, on govori da vrijeme mora stati, on želi živjeti kao ranije. U širem smislu melankolija nije psihičko već duhovno stanje – nije tuga, već um koji tuguje. Mozak melankolika izvrsno funkcionira, ali je nesretan.

Sigmund Freud u svom eseju Tugovanje i melankolija iz 1917. godine, čije snažne i itekako aktualne dijelove citiraju svi oni koji se ogledaju u opisivanju fenomena melankolije, pa će i doljepotpisani novinski pisac učiniti isto, kaže da je melankolija "reakcija na gubitak voljene osobe, ili na gubitak neke apstrakcije koja je zauzela to mjesto, primjerice nečije domovine, slobode, ideala i tako dalje". Melankolik se identificira s izgubljenim objektom, a tugu i bijes usmjerava prema sebi. Suze oplakivanja u osnovi su suze nad samim sobom. U melankolika, kaže Freud, "na ego pada sjena objekta, pa se o potonjem stoga sudi ... kao da je ... zametnuti objekt". Zagledan u sebe melankolik trajno živi u prošlosti, a da bi se barem misaono okrenuo budućnosti, trebao bi se otrgnuti od izgubljenog objekta i pronaći novi objekt strastvenog vezivanja. Veo koji skriva budućnost je Freudova "sjena objekta" – melankolija, nečista sila koja zamjenjuje uloge srca i uma. Melankolija je stanje koje nastaje poslije gubitka predmeta ljubavi.

 Percepcija melankolije [melankolijagrč. (mélas – crn + cholē – žuč); doslovce: crna žuč.] ima široki i kontroverzni raspon i genezu: od bolesti do izvora za kreativno stanje duha. Tako u svakodnevnom komuniciranju riječ melankolija znači sjetu, nujnost, potištenost, tužno raspoloženje (tugaljivost), turobnost, tjeskobu, snuždenost do slabljenja opće pokretnosti, zatamnjeno viđenje stvarnosti. Doživljava se, dakle, kao posebno emocionalno stanje koje svojim manifestacijama odstupa od normalnog. S medicinskog stanovišta melankolija je nepoželjno, bolesno, psihopatološko stanje kojeg je poželjno tretirati i eliminirati. Melankolija je, prema Hipokrat-Galenovoj tipologiji osnovnih temperamenata (prema omjeru tjelesnih sokova) jedan od četiri temperamenta (emocionalni vid ličnosti). U filozofiji melankolija se shvaća kao poriv i snaga imaginacije koja nije posljedica morbidnosti ličnosti, već jesublimat i kondenzat višeg reda spekulativnosti.U umjetnosti melankolija predstavlja izraz zabrinutosti za sudbinu svijeta, djeluje,in ultima linea, otriježnjavajuće i prosvjetljujuće, ona je katalizator unutarnjih poriva i dijela strukture umjetnika u odnosu na svijet oko njega. Melankolija je stoga iskra pobune umjetnosti protiv zbiljskog i pokretač težnje za promjenom, vizionarski impuls. Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta, govorio jeShelley.Camus u Pobunjenom čovjeku navodi Nietzschea: „Nijedan umjetnik ne podnosi zbiljsko". To je istina, odgovara Camus, „ali nijedan umjetnik ne može bez zbiljskoga. Stvaranje je zahtjev za jedinstvom i odbijanje svijeta. Ali ono odbija svijet zbog onog što mu nedostaje i u ime onoga što ponekad on jest. Pobuna se tu može promatrati izvan povijesti, u čistom stanju, u svom prvotnom zapletu."

Odgovore na pitanja o višeznačnosti melankolije koja je više je od bilo kojeg duševnog stanja integrirana u cijelu kulturu civilizacije Zapada, te o zagonetnoj vezi između melankolije i inteligencije, što je prvi put naslućuju grčki filozofi, („Kako to da su melankolični svi oni izuzetni pojedinci, koji su izvanredni u filozofiji, politici, poeziji, ili u vještinama umjetnosti, a neki od njih do te mjere da pate od tegoba koje izaziva crna žuč?", zapitao se još Aristotel.) – pokušala je dati izložba postavljena 2006. godine u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji pod nazivom „Melankolija. Genijalnost i ludilo u umjetnosti". Oko tri stotine djela velikih umjetnika (Albrecht Dürer, Johann Heinrich Füssli, Philipp Otto Runge, Arnold Böcklin, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Pablo Picasso, Caspar David Friedrich, Edvard Munch i mnoga druga poznata imena likovne umjetnosti od antike do današnjice). Određujući melankoliju kao preduvjet i pratiteljicu umjetnosti, kao „svijest o konačnosti ljudske spoznaje u svijetu koji se doživljava kao beskonačan”, a umjetnost kao zahtjev za probijanjem te neprobojne barijere, izložbeni projekt je nastojao dati monumentalni „prikaz spiritualnih tajni u nastanku umjetnosti". Postavljeno pitanje kako melankolično raspoloženjerasplamsa i nosi najumniji naboj u čovjeku, uzdižući ga do neslućenih duhovnih visina, kroz izložbu sugerira odgovor da ishodište kreacije treba potražiti u neponovljivom, osobnom daru pojedinaca da emaniraju izvan sebe, van utabanih „životnih koridora" i time prevladaju sebe i mnoge druge. Sposobnost za biti „izvan sebe", biti neko drugi, mutiranje iz jednog identiteta u drugi, znači biti s obje strane tanke i porozne granice „između ludila i genijalnosti". Introverzija, čije su karakteristike okrenutost put unutra, sklonost k ruminacijama i maštanju, doživljavanje vanjskog svijeta marginom – sve su to prevladavajuće karakteristike melankoličnog umjetnika čija djela nastaju kao produkti objektivnog percipiranja vanjske zbilje koja je bolna, i percipiranje unutarnje zbilje, ma koliko to paradoksalno izgledalo, kao svojeg ishodišta – smrti.

I staro i novo poimanje melankolije zasniva se na bolnom samosučeljavanju s praznim bivstvovanjem u svijetu koji nije sačinjen po mjeri čoveka. Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u duši melanholičnog čoveka, zapisao je Robert Burton u svojoj "Anatomiji melankolije", jer melankolija je svijest o propasti koja se nalazi tamo gdje ju najmanje očekujemo - usred duše za koju se smatra da je besmrtna. Misli rađaju patnju, kaže Stendhal. "Nemam želju ni da prikažem, ni da zapanjim, ni da uvjerim. Imam svoje živce, svoja isparenja. Težim k apsolutnom počinku i k neprekidnoj noći... Ne znati ništa, ne propovijedati ništa, ne htjeti ništa, ne osjećati ništa, spavati, pa opet spavati, to je jedina moja želja. Želja sramna i gnusna, ali iskrena." Tim riječima CharlesBaudelaire je izrazio rezignaciju melankolika koja izražava beznađe zbog čovjekove nemoći da izmjeni tokove života, ali čija poezija uznemirava, jer označava mrtvilo, nepravdu i košmarnu banalnost svakidašnjice, koja motive nalazi u suprotnosti između ideala i zbilje. Međutim, upravo takav dekadentni pesimizam, kao „veo koji skriva budućnost", razočarenje i klonulost zbog toga što je sloboda u kavezu, zapravo je pjesnička turpija za rezanje njegovih šipki. Po Juliji Kristevoj melankolija je mračni dvojnik ljubavne strasti, jer je „crno sunce melanholije" zaista suučesništvo između suzdržavanja i popuštanja, trijumfalnog bijega i čulne preplavljenosti. Pažljivi promatrači veličanstvenih, u Berlinu, izlož(b)enih dokaza o povezanosti melankolije i umjetnosti, zasigurno su se morali složiti s Camusom koji je, pišući o odnosu pobune i umjetnosti, rekao: „Povijest možda ima kraj; naš zadatak pak nije da je završimo, nego da je stvaramo po slici onoga što znamo da je istinito. Umjetnost nas barem uči da se čovjek ne svodi samo na povijest nego da razlog postojanja nalazi i u prirodi." Prema tome, umjetnička energija proizašla iz melankoličnog odnosno trpljenja tjeskobe postojanja, u hëlderlinovskomoskudnom vremenu, ima za cilj: neprekidno pronalaziti Ljepotu i osvijetliti put istinski realističke revolucije u svijetu koji je uvijek spreman utažiti svoju glad za slobodom i dostojanstvom koja je u srcu svakog čovjeka. Tako se izvlači iz kulturalne potištenosti koju opisuje Zerzan, tako se obnavlja Baudrillardovoistrijebljeno značenje. Bit je, dakle, u tome da se shvati što je izgubljeno i zašto, te, kako tvrde anarhoprimtivisti, zahtijevati povratak (u budućnost). A melankolici su tu kao detektori.