U Novoj Gradiški otvara se izložba Mirana Blažeka i Nikole Pjevačevića 'Wood Vs Woodness' s početkom u 19 sati.
NOVA GRADIŠKA - Danas, 25. veljače 2025. godine u Gradskom muzeju Nova Gradiška otvara se izložba Mirana Blažeka i Nikole Pjevačevića 'Wood Vs Woodness' s početkom u 19 sati.
U nastavku slijedi predgovor izložbe te kratke biografije dvojice umjetnika koju je napisao Zlatko Kozina.
Wood Vs. Woodness
Ima li uopće ičeg utješnog u stvarima, pa čak i kad se jedna u drugu uklapaju?
Upravo na navedeno pitanje svojim radovima, svatko ponaosob, u izložbenom prostoru Gradskog muzeja Nova Gradiška odgovaraju dvojica umjetnika – Miran Blažek i Nikola Pjevačević. Njihova je zajednička poveznica (a to je drvo) bila impetus za prepoznavanje jednog novog početka odakle se 's drvom' može krenuti, vektora koji iznova kreće iz nulte točke. Iznenađujuće s obzirom na dominirajuće narative unutar svijeta suvremene umjetnosti s domenom protezanja: od površnog aktivizma na periferiji zbivanja do velikih pompoznih manifestacija u svjetskim centrima ekonomske moći. Dakle, nastojanja dvojice umjetnika ne treba iščitavati kao još jedno pridodavanje iskopanih drevnih krhotina mozaiku sveukupnog sinkretističkog korpusa, nego prije kao neku vrstu razgraničenja.
Blažekova debla različitih duljina i jednakih nagorjelih pougljenih dijelova, kojima su iscrtani linijski tragovi na zidu kao nekom vrstom autorovog potpisa, uspostavljaju vezu s nečim različitim, nečim većim, nečim što je izvan njih samih. Zato su ti objekti, prije svega, poetski, a ne analitički objekti. Implicitno, sam umjetnik to i potvrđuje kada 'naglašava važnost načina promatranja i pojavnosti određenog objekta ili situacije'. Njegova namjera nije učiniti promatrano konačnim. Zato njegovo odsječeno deblo i može biti živo poput Aronovog štapa jer mu je priroda suputnik, a ne fiksirani objekt štovanja. Njegova debla s pripadajućim crtežom ne upućuju isključivo na vlastitu ontologiju. Stoga on i govori o mjeri kao neprekidnom transformativnom procesu. Umjetnik samu mjeru ne pretvara u nešto veće no što jest, u nešto s pomoću čega bi čitava stvarnost mogla biti 'objašnjena', shvaćajući intuitivno kako je to nemoguće. Njegovo stvaranje ne zahtijeva ni korijenje ni krošnju u svom crtanju granice dok se izvlači iz behemotskog duha trome prirode. Pritom, nije nevažno napomenuti kako je i sam prostor u kojem izlaže ograničen i izmjeren. Time je ispunjen i posljednji nužan uvjet za uspješan proces odcjepljenja od difuzne neograničenosti.
Za razliku od Blažekove 'drvene voluminoznosti', Nikola Pjevačević se predstavio svojim četvrtastim monokromnim 'drvenim plohama', od komornih do većih formata. Istina, jednobojnost je tu i tamo suptilno narušena dodavanjem pigmenata u smjesu pčelinjeg voska, terpentina i ulja kojima umjetnik premazuje površinu slike, što ipak u bitnom ne mijenja opći dojam monokromne ujednačenosti. Na pitanje što za njega znači Baranja, prostor njegova porijekla, umjetnik odgovara kako osjeća povezanost s korijenima te kako sam prostor osjeća kao posebno podneblje u kojem su ljudi topli i jednostavni, premda pritisnuti nevidljivom težinom prohujale povijesti i vlastite svakodnevice. Čini se kako Pjevačevića posebno fascinira upravo strpljenje kao nužnost bez koje se ne može postati dijelom ičega i to je vidljivo i u njegovu drvorezbarenju. Godovi drva koje umjetnik svjesno ostavlja vidljivima, izražavaju protok vremena, polagani proces svoga nastanka, utjelovljeno trajanje s kojim se autor povezuje. Pjevačević se ne prepušta entropiji kao nekoj vrsti pouzdanja u 'majku prirodu', u globalnog korektora. Svojim urezivanjem linija koje asocijativno sugeriraju motiv pejzaža, odnosno pejzažne fragmente na površini drvenih ploča, umjetnik se suprotstavlja neumitnosti prirodih procesa. Duboke brazde ne prate tokove godova jednako onako kako živ čovjek pliva kontra riječne struje, dok mrtvo tijelo biva nošeno istom. Autor ne 'prisiljava' površinu snažnim gestama i 'neprijateljskim' materijalima na rekonstrukciju. Kultiviranje prirode bilo bi u slučaju Nikole Pjevačevića puno bolji izraz. Stabla se orezuju kako ne bi podivljala. U tom je smislu logična i njegova upotreba pčelinjeg voska, drevne enkaustike kao simbola materijalnog i duhovnog preobražaja. Iz samih se odabranih materijala zrcali umjetnikovo pažljivo postupanje s krhkim stanjem prostora s kojim se poistovjećuje. Kadar precizno podrezuje kaotičnost. Nastupa uravnoteženost u kojoj nestrpljivom djelovanju nema mjesta.
Dajući smisao naoko 'beznačajnom' materijalu, Miran Blažek i Nikola Pjevačević jednostavno su potvrdili kako su objekti njihova djelovanja iznova dočekali 'povoljan čas za ispunjenje', za dolazak sljedećeg koraka u njihovoj egzistenciji.
Miran Blažek rođen je 1983. godine u Osijeku. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2006. godine te je završio poslijediplomski magistarski studij na 'Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani' 2012. godine. Slikarsko iskustvo odmah po završetku studija počeo je nadopunjavati praksama koje se nisu oslanjale isključivo na tradicionalan pojam slikarstva. U radu se oslanja na granična polja medija, primarno crteža i slike te se bavi transpozicijom – kroz akciju, materijal ili sami prostor. Blažek koristi iskustva slikarstva razrađujući u svojim ciklusima razne mogućnosti koje proizlaze iz prirode tog medija. Izlaže na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. 2012. dodijeljena mu je Nagrada 'Radoslav Putar' za najboljeg hrvatskog mladog umjetnika do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, a 2020., dodijeljena mu je Nagrada 'Vlastimir Kusik' u sklopu 27. Slavonskog biennala. Sudjeluje na nekoliko rezidencijalnih programa za umjetnike u inozemstvu, Hafenkombinat/HDLU, Leipzig, CREART, Kristiansand te International Studio and Curatorial Program, New York. 2015. godine godine osniva i vodi projekt Međunarodnog studentskog biennala, nagradne izložbe za studente i mlade umjetnike.
Nikola Pjevačević rođen je 1993. godine u Belom Manastiru. 2019. godine diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Duje Jurića i prof. Matka Vekića. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama te je dobitnik brojnih strukovnih nagrada. Radovi mu se nalaze u fundusu Filozofskog fakulteta i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Od 2023. godine radi kao vanjski asistent na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku. Član je HDLU-a i HZSU-a.
