Uspješan je samo onaj nastavnik koji radi i s učenicima koji o nekim područjima njegovoga predmeta znaju i više od njega, ali i s onim učenicima koji se pate da bi dobili prolaznu ocjenu.
U svim osnovnim i srednjim školama natjecanja obilježavaju početak drugoga polugodišta školske godine. To je vrijeme kada u zbornicama počne vladati atmosfera nepovjerenja i preispitivanja među nastavnicima istog predmeta i onima iz drugih stručnih aktiva. Svi se oni na neki način moraju opredijeliti za natjecanje ili protiv natjecanja jer postoje dva bitno različita gledanja na taj dio zaduženja iz opisa poslova svakog nastavnika.
Teško je izbjeći zamke zavisti, taštine i osobne netrpeljivosti
S jedne strane su nastavnici koji vrlo uspješno i s puno entuzijazama potiču učenike na natjecanje bez priprema. To su ljudi koji u sebi oduvijek imaju potrebu za natjecanjem i dokazivanjem. To je dio njihove osobnosti i oni na taj dio svoje osobnosti imaju pravo. To nitko ne može i ne želi osporavati. No, bez kontinuirane pripreme tijekom školske godine od učenika se ne može očekivati postizanje značajnijih rezultata jer su testovi već odavno postali preambiciozni i neusklađeni sa znanjem i vještinama koje se očekuju od učenika određenih uzrasta. Ta neusklađenost frustrira i nastavnike i učenike jer pred natjecatelje postavlja „nemoguće" zadatke koje i njihovi nastavnici uspijevaju riješiti samo uz pomoć svojih kolega i stručne literature. S pravom se postavlja pitanje čemu i kome služe takva natjecanja.
Učenici očito nisu važni jer mnogi na bodovnim listama završe pri samom dnu.
Mnogi budu duboko povrijeđeni i razočarani jer nisu bili upozoreni na opasnosti koje vrebaju baš na učenike koji žarko žele natjecati se jer puno znaju ili misle da puno znaju. No, ta su djeca na školskom satu prisutna samo fizički, na nastavi ne sudjeluju, a kod kuće se ne pripremaju jer misle da znaju sve! Njihovi nastavnici ih ostavljaju u tom uvjerenju i ne spominju onaj neophodni spoj talenta i rada, bez kojega nikada nitko nije postigao ništa značajno. Kada vide svoje slabe rezultate i usporede se s drugima na ljestvici, ta djeca sjede u svojoj klupi pognute glave i stisnutih zuba, izgubljenog samopouzdanja i vjere u svoj talent, a talent neosporno imaju!
S druge strane su nastavnici koji takve učenike jasno i glasno upozoravaju na sve te opasnosti. No, većina učenika se ipak želi natjecati. Ima učenika koji to žele po svaku cijenu i vrlo često misle da su njihovi nastavnici zavidni jer, eto, ti nastavnici pojma ni o čemu nisu imali kada su oni bili u školskim klupama! Povrh toga, ima i roditelja koji su uvjereni da se na taj način njihova djeca zakidaju, da im se ne da napredovati, da škola svjesno sprječava njihovo sudjelovanje i zaustavlja ih u intelektualnom razvoju!
Ljuti, razočarani i prevareni bivaju iučenici i nastavnici
Usprkos svemu rečenom, treba reći da u svakoj školi ima i onih učenika koji aktivno prate nastavu, postavljaju pitanja, vrijedno zapisuju sve što još ne znaju i oni bez posebnih priprema u školi, iz svoje vlastite želje i strasti za sve širim znanjem, rade i kod kuće i kada naiđu na problem koji još ne mogu riješiti sami traže pomoć od svoga nastavnika. Oni i u takvim teškim testovima postignu iznimne rezultate i njihov uspjeh je prije svega njihov, manje je važno tko im taj predmet predaje. Umjesto poštovanja koje njihov uspjeh zaslužuje, na scenu tada stupaju razne igrice oko broja bodova potrebnog za sljedeći stupanj natjecanja. Broj bodova raste ako „prevelik" broj učenika na školskom natjecanju ostvari potreban broj bodova pa samo manji broj učenika ide na županijsko. Ako je broj učenika koji su uspješno preskočili i tu prepreku opet „prevelik", raste i broj bodova potrebnih za odlazak na državno natjecanje!
Ljuti, razočarani i prevareni bivaju iučenici i nastavnici! Ljuti su i roditelji tih učenika jer znaju koliko njihovo dijete voli izazov natjecanja i koliko treba potvrdu svoga znanja.
Nastavnik u funkciji učenika ili obrnuto?
Pri tom pomicanju po bodovnoj listi deblji kraj najčešće izvlače učenici iz onih škola u kojima nema sustavnog pripremanja za natjecanje. U školama gdje vlada „natjecateljska" atmosfera učenici sa svojim nastavnicima prolaze sve vrste zadataka i sve vrste zamaka koje često presuđuju hoće li neki učenik dati točan odgovor ili ne. U tim školama nastavnici sat priprema imaju u svom rasporedu sati i za to bivaju plaćeni. U školama bez organiziranih priprema neki nastavnici ponekad i krenu s takvim radom, ali entuzijazam splasne nakon nekoliko sati. Okupljanje ambicioznih učenika na nečemu što i nisu prave pripreme za natjecanje nastavljaju samo oni isti ambiciozni nastavnici s početka ove priče. No, opravdano je pitati se služe li ti sjajni učenici svojim nastavnicima kao sredstvo promicanja kvalitete njihovoga rada. Oni učeničke uspjehe vješto pretvaraju u svoje vlastite i u njihovoj priči za te učenike i nema mjesta. Njihovi kolege iz zbornice na to gledaju na dva različita načina. Jedni u tome ne vide ništa loše jer s pravom kažu da se svatko može uključiti u takav rad u sklopu vlastitog predmeta. Drugi pokušavaju pronaći nekakvu prihvatljivu ravnotežu između dobrobiti za učenika i dobrobiti za nastavnika jer nitko ne može poreći da i takva okupljanja oduzimaju vrijeme i energiju, za koje nastavnik ne dobiva nikakvu naknadu.
Jedini stupanj natjecanja koji je opravdan i smislen jest školsko natjecanje
Iz svih ovih razloga, čini se da jedini stupanj natjecanja koji je opravdan i smislen jest školsko natjecanje. Njime se svim učenicima sa znanjem i talentom pruža mogućnost da provjere gdje se oni nalaze na ljestvici uspješnih učenika u svojoj školi, svojoj generaciji, svom razredu. Sve poslove oko natjecanja obavljaju nastavnici njihove škole, a rezultati su pokazatelj znanja i snalažljivosti i učenicima i nastavnicima. Ti pokazatelji su važni i zbog roditelja jer su oni treća strana u odgojno-obrazovnom procesu, a često nisu spremni prihvatiti ocjene koje njihovo dijete ostvaruje na redovitim satima nastave.
Županijsko natjecanje je stepenica na kojoj testovi postaju još teži i za učenike i za nastavnike! Čini se da stručnjaci koji te testove pripremaju nikada u razredu i nisu radili ili su iz razreda izašli jako davno. Na ovom stupnju natjecanja događa se još nešto: prilikom ispravljanja testova neki nastavnici daju svojim učenicima bodove za netočne odgovore ili im sami pišu točna rješenja jer su prije pisanja testa od njih tražili zaporku! Tada moto „Važno je sudjelovati, a ne pobjeđivati!" gubi značaj i u onoj odgojnoj funkciji koju svaka škola još uvijek ima u svom službenom nazivu iz kategorije ustanova. U vremenima kada se svi mogu natjecati u raznim vještinama i znanjima u emisijama kao što su „Farma", „Big Brother", „Hrvatska traži zvijezdu" i sličnim programima, teško je ostati svoj i svoje vještine i znanja „čuvati samo za sebe".
Čini se da su uspješni samo oni koji se u javnosti pokazuju i rado otkrivaju sve o sebi. No, treba imati na umu da je svaka učionica mjesto koje pruža dovoljno javnosti za svakoga tko želi pokazati što može i zna. To važi i za učenike i za nastavnike!
Nastavnik mora biti u funkciji svih, a ne samo naprednih učenika
Koliko god uspjesi na natjecanjima jesu pohvalni, koliko god promicali nekog nastavnika ili neku školu, koliko god poticajno djelovali na talentirane i/ili ambiciozne učenike, duboko vjerujem da je nastavnik uspješan samo onda kada njegov rad u razredu daje rezultate za sve učenike koji sjede u njemu. Uspješan je samo onaj nastavnik koji radi i s učenicima koji o nekim područjima njegovoga predmeta znaju i više od njega, ali i s onim učenicima koji se pate da bi dobili prolaznu ocjenu. Uspješan je onaj nastavnik koji svoje učenike uči i kada oni učiti ne žele, kada se novim znanjima opiru i kada se učenje odvija protiv njihove volje. Takav rad u razredu je težak posao koji umara fizički, mentalno i emocionalno! Uspješan nastavnik sve prepreke neslušanja, nesudjelovanja i nedostatka predznanja preskače ili zaobilazi i pronalazi načine kojima će doprijeti do svakog učenika. Takav trud prepoznaje svaki učenik, i najbolji i najlošiji u razredu! Najlakše je u svakom razredu raditi samo s dvoje-troje učenika koji su talentirani i zainteresirani. Takva razmjena ljubavi prema predmetu motivira i nastavnika i tih par učenika. No, ostali učenici postanu nevažni i čini se da oni ni nisu vrijedni poduke. Oni ostanu prikraćeni i zakinuti za sva ona znanja i vještine koje su u svojoj školi morali usvojiti, pa makar i protiv svoje volje!
