Obitelj Rosandić želi da društvo na njihovu primjeru uči i nauči te da se više niti jednom djetetu ne dogodi ono što se dogodilo njihovom. Da - kako kažu - zainteresiranog glazbenika, sportaša i inteligentno dijete sustav jednostavno 'proguta' jer je drugačiji i jer nitko s njim nije znao raditi niti je pokazao razumijevanje. Vrijeme u svom slučaju ne mogu vratiti, ali hrabro istupaju u medije kako bi upozorili druge.
SLAVONSKI BROD - Bliži se završetak školske godine. Većina se djece i mladih raduje slobodnim danima, druženju s vršnjacima, ljetnim radostima i neopterećenim jutrima. No, ima i onih kod kojih je to olakšanje zbog nadolazećih praznika potaknuto nečim drugim - puno dubljim i mračnijim.
Brođani Željko i Nada Rosandić obratili su nam se kao roditelji koji žele da se upravo to drugo u našem društvu više osvijesti. Vršnjačko nasilje više ne bi trebalo biti tabu-tema jer ga je jako puno i događa se u više oblika no ikad ranije. Ono što se nekad svodilo na tučnjavu, guranje, zadirkivanje, sada je preuzelo daleko perfidnije i podmuklije oblike. Većina zna za grupe na društvenim mrežama u kojima se nekoga ocrnjuje, iz kojih se pojedince izbacuje, izvrgava sramoti i slično. No, Rosandići smatraju kako se školski sustav današnjice uopće nije prilagodio niti se trudi boriti protiv nasilja općenito - koje god da je vrste. Osim toga, tvrde kako većina učitelja i nastavnika nije ni motivirana ni dovoljno educirana za rad s darovitom djecom te da i oni svojim zanemarivanjem određenih stanja kod učenika utječu na to da njihov život u osjetljivom razdoblju ode u krivom smjeru.
- Svako dijete u sedmoj godini života, prije polaska u školu ide na liječnički pregled. Po tomu znamo kakvo je i kako je dijete koje ulazi u školski sustav. Nažalost, naše dijete iz njega izlazi s psihijatrijskom dijagnozom, a u školu smo ga poslali zdravog. - najpotresnija je rečenica iz našeg razgovora s Rosandićima koji imaju trojicu sinova, od kojih najmlađi upravo završava osmi razred gradske Osnovne škole Bogoslav Šulek.
Teško im je, kažu, upirati prstom i iznositi izdvojene situacije. A namjera im nije stigmatizirati drugu djecu, zahtijevati kažnjavanje, tražiti sankcije ili otkaze učitelja i stručnog osoblja škole,... Iskreno žele da ih netko posluša i da se društvo mijenja zbog slučajeva poput njihovog. A u službenoj liječničkoj dokumentaciji koja nam je dana na uvid, jasno je zabilježeno kako je njegovo psihofizičko stanje 'uzrokovano dugotrajnim stresnim iskustvima vezanim za vršnjačko nasilno ponašanje'. Dječji je psihijatar zbog toga Školu uputio da mu opravda česte izostanke s nastave (uglavnom zbog stresa i stomakobolje koji se javljaju uoči polaska u školu) te da mu omogući polaganje ispita.
Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS
- Škola treba napredovati. Mi nismo za skidanje glava. Želimo 'poštivanje' iliti 'upgrade' sustava,... uvođenje novih načina rada. Točno možete vidjeti otpor djelatnika Škole prema tomu. Razumijemo mi da oni imaju masu s kojom nešto moraju odraditi, ali moramo pronaći način da individualac iz sustava ne izlaze toliko oštećen. Želimo da društvo napreduje. Ono ne može napredovati na ovaj način. Ovo nije naš slučaj, ovakvih je primjera sve više. Da mi nismo tražili stručnu pomoć dječjeg psihijatra, Škola bi naš problem zanemarila i pustila da sve prođe tako kako jest - po principu 'neka ga voda nosi'. Razgovarali smo, apelirali, molili,... slušali su nas možda, ali nisu nas čuli. Mi smo iznimno angažirani roditelji, ali ne tražimo privilegije ili da netko drži naše dijete pod staklenim zvonom. Tražimo samo reakciju onda kad se vidi da je nešto krenulo u krivom smjeru. A 'markacija' našeg sina nije dolazila samo od djece, nego najprije od učiteljice u nižim razredima osnovne škole koja ga nije razumjela... da bi potom učenici iz razreda preuzeli takav stav. - pojašnjavaju nam Rosandići.
Što žele poručiti, objasnili su na najnovijem slučaju sa školskih hodnika.
- Ušla sam u školu, uočila na klupi u hodniku djevojčicu koja plače. Ukazala sam na to djelatnicima škole. Odgovor je bio - ona plače svaki dan, plakat će i sutra. To je potvrda naše priče. Dakle, to je samo jedna od priča koje se događaju u istom objektu. Ako se meni dogodi da mi iz frižidera curi tri dana, a ja kažem 'Curilo je i jučer!', onda nisam riješila ništa. Sustav ne funkcionira. Potrebne su promjene, potrebni su jasniji protokoli za ovakve situacije. - kazala je Nada Rosandić koju smeta što se Škola definira kao ustanova 'nulte tolerancije na nasilje'. Smatra, naime, kako se slučajevi nasilja u njoj ignoriraju i ne bilježe pa ih u sustavu niti nema.
- Neprestano ponavljanje kako je škola mjesto nulte tolerancije na nasilje neće popraviti stvari. To što se u njoj nasilje ne tolerira (deklarativno ili u stvarnosti), ne znači da ga nema ili da na njega treba žmiriti. Oni brkaju dvije stvari. - pojašnjava Nada.
Birokratski, robotski pristup te fokusiranost na 'ispunjavanje forme', umjesto na sadržaj - također spočitava današnjim prosvjetnim djelatnicima.
- Kad mi kažu 'Mi radimo. Napravili smo to i to...', ja odgovorim - 'Nije dovoljno!'. Često nailazim na tvrdnju da 'ljudi samo rade svoj posao'. Kad to čujem, pitam se - gdje je nestao čovjek. Izgubili smo ljudsku komponentu, pretvorili smo se samo u radnike koji samo odrađuju i zarađuju. Meni je to problem kao osobi koja je član takvog društva. Nisam nikad bila mainstream, ne zanimaju me visoke funkcije i političke pozicije, ali želim utjecati na napredak ovog društva. Priču s kakvom mi izlazimo dosad nisam vidjela u javnosti. Ne znam zašto je tomu tako i zašto smo si uvijek bitniji mi nego društvo u cjelini. Naša namjera je drukčija. - zaključuje Nada čiji sin svakako uskoro odlazi iz škole u kojoj je proveo proteklih osam godina pa je jasno kako se kritika odnosi na odgojno-obrazovni sustav u cjelini, ali je dana na osobnom primjeru.
Naglašavaju kako su prije svojevrsnog 'okrivljavanja' sustava bili izrazito kritični prema sebi i svojoj djeci te tvrde kako nisu roditelji koji pretjerano štite svoje sinove.
- Prvo smo mislili da je u njemu problem i tu smo počeli od pronalaska rješenja. No, ni problem ni rješenje nisu se nalazili u našem domu. Učitelji i škola koji su nam trebali biti oslonac u odgoju i obrazovanju to nisu bili. Metode koje koriste su izrazito nepedagoške. Svaki od slučaja nasilja koje smo im predočili, oni su izdvojili kao poseban slučaj. A svi ti pojedinačni slučajevi rezultat su istih propusta. Te slučajeve ne treba separirati, nego povezati s uzrokom - lošim sustavom. - poručuje Željko.
Oni, tvrde, nisu jedini. Brojni roditelji, tvrde, gledaju svoju djecu uplakanu, nesretnu, uplašenu, ali nitko se ne želi uhvatiti ukoštac s problemima. Nitko se ne želi zamjeriti.
- Znanstvena istraživanja pokazala su do čega dovodi pasivnost. Ako mirujemo, šutimo i ne reagiramo, neminovno će stvari eskalirati, krenuti na gore, pojavit će se novi slučajevi nasilja. Onaj tko je inertan ne djeluje na sustav. To smo učili i u kemiji - dušik je inertan i on ništa ne radi. No, inertnost proizvodi veliku reakciju. Pa... nemojmo biti dušik. - zaključuju slikovito naši sugovornici.
Za kraj su s nama podijelili Nadinu interpretaciju priče Ivane Brlić Mažuranić kojom su i roditelje (pa i same sebe) željeli opomenuti, pozvati na samokritičnost te upozoriti kako pretjerana zaštita djece može utjecati na to da u odrasloj dobi postanu ljudi koji se ne snalaze u svakodnevici. Čarobnjak na kraju priče u staru knjigu zlatnim slovima upisuje: 'Za jedinca nema lijeka do tuđega svijeta!'.
- Mnogi naši sugrađani ne znaju za ovu priču, a kad im je ispričate, zaziru od njezine poruke. Od pretjerane zaštite i tetošenja nema previše koristi, ali zato ima od zdravog i cjelovitog sustava koji brine za svakog pojedinca kako bi društvo u budućnosti bilo zdravo i funkcionalno. - zaključuju Rosandići.
S obzirom na to da uvijek tražimo i drugu stranu priče, od gradske Osnovne škole Bogoslav Šulek tražili smo i ovaj put očitovanje - ne o konkretnom slučaju, nego općenito o slučajevima vršnjačkog nasilja. Ravnateljica Slavica Đurđević spremno nas je pozvala na razgovor te nas usmeno upoznala sa svim protokolima i postupanjima - uz potvrdu i drugih prisutnih stručnih djelatnika Škole. U nastavku donosimo pisani dio njezina odgovora PlusPortalu: "Ne mogu se složiti s tvrdnjom da nastavnici, stručni suradnici i ja kao ravnateljica OŠ BŠ ne poduzimamo nikakve korake vezano za slučajeve vršnjačkog nasilja. Naši učenici kao i roditelji jako dobro znaju da nam se uvijek mogu i trebaju obratiti i Škola postupa odmah po Protokolu u slučaju nasilja među djecom i mladima. Također, kada procijenimo da je nužno, uključujemo i druge institucije: Policiju, Centar za socijalni rad, liječnicu školske medicine i svi zajedno djelujemo kako bismo spriječili vršnjačko nasilje. Škola je mjesto nulte tolerancije na svaki oblik nasilja!."
