Nakon ratnih trauma dogodila se i jedna privatna - gubitak sina - koja je stvorila rane neusporedive s bilo čim drugim. Uvijek je u slikanju uspio pronaći mir. On je Drago Matošević iz Davora čije slike danas krase zidove diljem zemaljske kugle.
SLAVONSKI BROD - Današnji je dan posvećen brodsko-posavskim braniteljima i lijepo je dobiti priliku od jutra se družiti s ljudima od kojih nas možda dijele desetljeća, ali koji nam prenose sjećanja koja su neminovno dio naše današnjice.
Željka Gavranović / PlusPortal
Tako smo najprije obišli Likovnu koloniju hrvatskih branitelja naziva 'Boje Hrvatske nikad ne blijede'. Od 8 ujutro kod spomenika u centru Slavonskog Broda branitelji slikaju i liječe dušu - ne samo svoju, nego i onu promatrača. Sami kažu, rijetko se uz tu populaciju kojoj pripadaju vežu takve asocijacije spokoja i smirenosti.
Željka Gavranović / PlusPortal
- Svijet je puno ljepši kad ni iz čega stvoriš nešto, kad iza tebe ostane trag. Ljepše je da iza hrvatskih branitelja ostaju slike nego da svjedočimo kako dižu ruke na sebe. Situacija je danas takva kakva jest i jednostavno se mnogi s njom ne znaju nositi ili nisu spremni prihvatiti pomoć nekog drugog. - kazao je Drago Matošević, slikar iz Davora.
On danas ima svoj atelijer, gotovo nema kontinenta na koji nije doputovala neka od njegovih slika, a promatrajući ga, shvatili smo s kojom lakoćom ih stvara. Prisutni su ga nazvali 'maestrom' od kojeg rado uče, a on svoje znanje nesebično dijeli.
Željka Gavranović / PlusPortal
- Uz Boga, slikarstvo mi se pokazalo kao jedini izlaz iz trauma. Nikakve birtije, poroci,... Počeo sam nakon rata, krajem devedesetih, na nagovor jednog kirurga, a kako bi liječio te ratne rane koje svi imamo. Kasnije mi je to pomoglo i u mojoj osobnoj tragediji, najgoroj od svih u životu, kad sam izgubio sina. U slike koje radim unosim svoje emocije. Jako je važno za nas branitelje da imamo hobi i zanimaciju. Kod mene je to preraslo u profesionalizam, ali i dalje uživam. Ulazak u atelijer daje mi mir, zaboravim na traume. Imam osjećaj daje moj sin uz mene dok slikam. - iskreno je otkrio Matošević, nazvavši svoj atelijer mjestom gdje bol prestaje, a sreća počinje.
Privatna arhiva
'Divojka u narodnoj nošnji', jedna je od slika na koje je najviše ponosan i koje, kaže, često pokazuje. Nije na prodaju jer - neprocjenjiva je. U njoj se vidi toliko emocija o kojima nam Drago smirenim glasom priča - kao da nas želi nagovoriti da se i sami preselimo u svijet umjetnosti.
Kad su u pitanju portreti, otkriva nam, najviše voli upoznati osobu koju slika, provesti s njom neko vrijeme i osjetiti njezin duh. Onda mu je daleko lakše prenijeti je na papir i time učiniti besmrtnom.
Svojim primjerom Drago i danas svjedoči kolika je snaga ljudskog uma i volje te daje bezvremenski primjer čovjeka koji ne odustaje od samoga sebe. Takav može biti uzor ne samo svojim nekadašnjim suborcima i prijateljima nego svim mladima koji koračaju stazama života na kojima ih može dočekati štošta.
