SLAVONSKI BROD – Iako je kroz slavnu ratnu gardijsku postrojbu 5, gbr „Sokolovi" iz grada Slavonskog Broda i s područja Brodsko-posavske županije prošlo više od 1500 branitelja, u prisjećanju na Domovinski rat rijetkima osim njih, njihovih obitelji i prijatelja, u sjećanje dođe i ova postrojba. Nije trenutak elaborirati zašto je tomu tako. Prigodom 20. obljetnice ratne operacije „ZIMA 94" i tragične pogibije trojice Brođana, koju bivši pripadnici 5. gbr, zajedno s gradskim i županijskim čelništvom, obilježit će u četvrtak, 15. siječnja, navest ćemo samo neke činjenice o ovoj postrojbi te prisjećanje na ovaj događaj jednog od sudionika operacije i časnika u 5. gbr - Antona Kukuruzovića.

Slavonski sokolovi

5. gardijska brigada zvana "Sokolovi" (katkad zvana i "Slavonski Sokolovi") bila je hrvatska vojna postrojba ustrojena 25. listopada 1992. godine u Vinkovcima. Sastavljena je većinom od postrojbi Slavoniji, najvećim dijelom od pripadnika 204. vukovarske brigade, 108. brodske brigade, 109. vinkovačke brigade, 3. satnija (novogradiška), 122. đakovačke brigade, 123. požeške brigade,132. našičke brigade i pripadnika 3. gardijske brigade te drugih gardijskih postrojbi. Brigada je ratne zadaće uspješno obavljala u Slavoniji (Istočno bojište) i na jugu Hrvatske te na području BiH (Južno bojište). Kao što su uspješno odradili obrambene zadaće u zadarskom zaleđu, jednako uspješno „Sokolovi" su obavili ratnu zadaću i u „Zimi 94".

„Operacija Zima '94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature i do -20 celzijevih stupnjeva. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim vremenskim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici u ovoj operaciji pretrpjeli smrzavanje pojedinih ekstremiteta (ruku i nogu) koji su im morali biti amputirani. Zbog toga je operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija.

U konačnici, napadi Srba na Bihać su oslabili i bihaćki branitelji su dobili značajan predah. U narednim danima i tjednima Armija BiH i HVO Bihaća povratit će okupirana sela i odbaciti neprijatelja dalje od Bihaća. Time je sačuvana presudna Bihaćka enklava u dramatičnim trenucima Domovinskog rata i rata u BiH." (………………) U akciji "Zima 94" poginulo je 29 branitelja, 19 ih je teško, a 39 lakše ranjeno, dok su trojica nestala. (Wikipedia).

Cijena spašavanja Bihaćke enklave i priprema za "Oluju"

15. siječnja 2015. obilježavamo obljetnicu tragične smrti trojice pripadnika 5. gardijske brigade „Sokolovi" s područja Brodsko-posavske županije u operaciji „Zima 94." kojom je oslobođeno oko 200 četvornih kilometara do tada okupiranog područja uključujući sjeverne padine planine Dinara i južne padine planine Staretina, visove ovih planina i planine Golije te područje između (Livanjsko polje). Operacija je bila taktičke naravi i njenim uspješnim okončanjem, posredno, spašena je Bihaćka enklava, a stvoreni su neposredni preduvjeti za daljnje operacije HV i HVO. Tom značajnom operacijom, koja je službeno trajala od 29. studenog do 24. prosinca 1994., Hrvatska vojska ovladala je planinskim visovima oko Livanjskog polja, čime su stvoreni uvjeti za pripremu i provedbu operacije Oluja.

Među ranjenima i ozlijeđenima bilo je i Brođana, a Ante Stjepanović, Ivan Vrhovac i Branko Vidović (iz Novog Sela, Posavina) pod snježnom lavinom smrtno su stradali 15. siječnja 1995. godine, praktično posljednjih dana boravka i djelovanja 5. gbr (dijelovi 5. gbr na livanjskoj bojišnici bili su u kontinuitetu od 12. studenog 1994. – 17. siječnja 1995. a cijela brigada za trajanja same operacije Zima 94. U istoj situaciji i na istom mjestu, spasioci su izvukli teško stradalog, ali živoga Tihomira Seferovića, također Brođanina, koji i danas ima posljedice stradavanja (Sada živi u Starom Petrovom Selu).

Ovako se tih dana i tragičnog događaja prisjeća Anton Kukuruzović, formalno časnik za PD, a u vrijeme događaja stvarno zapovijedao je dijelom satnije:
- 2. pj. bojna nalazila se na tom terenu u sklopu akcije Zima 94 od 10.12.1994. u iznimno teškim vremenskim uvjetima, a na posebno teškom položaju nalazila se 3. pješačka satnija u čijem su vodu za potporu bili poginuli. Radi se o teško pristupačnom terenu i za najboljih vremenskih uvjeta na nadmorskoj visini od 1400 do 1700 metara, područje od zapadnog grebena Golije i zahvaća dobar dio planine Staretina, a širi predio događaja je Tavanak. Tek do rubnih dijelova položaja moglo se doći terenskim vozilima, a dalje se sve obavljalo pješice, uključujući i raznošenje hrane, borbenih sredstava, streljiva pa i građevnog i drugog logističkog materijala za osiguranje boravka. Nakon smirivanja bojišnice po okončanju akcije Zima 94 . pješačka satnij je na tom planinskom položaju djelovala s pola ljudstva i smjenom svaki drugi dan.
Ključnog datuma na položaju je bila polovica satnije pod zapovijedanjem satnika Marka Cvitkovića, a druga polovica pod zapovijedanjem natporučnika Tihomira Kurbatfinskog u bazi u Kovačiću, udaljenoj do položaja petnaestak kilometara.
Znači 15.1. u prijepodnevnim satima iz bojne smo obavješteni kako im ne šalju izvješća i da navodno ne mogu pronaći neke ljude. Mi smo ostatak satnije odmah digli na noge i tražili da idemo na položaj, a ubrzo se javilo prilično dragovoljaca iz cijele bojne, a po onome kako su odozgora izvijestili radilo se o lavini tako da smo ponijeli lopate znajući da ćemo morati otkopavati ljude. Kako se stvar odigravala gore, ne znam tko bi u ovom trenutku mogao opisati iako bi valjalo.
Krenuli smo, koliko se sjećam pod zapovijedanjem Mirka Brekala s nekoliko vozila s kojima smo se uspjeli probiti do jednog dijela, ali dalje nismo mogli zbog ogromnih zapuha (od jednog zapuha na grebenu se i odvojila lavina). Nastavili smo pješice i mogu reći dakako ni sam ne znam otkuda nam svima takva snaga. Uvjeravali smo jedni druge da se pod lavinom može danima preživjeti i išli smo s ogromnom nadom, to nam je dalo snagu.
Kad smo došli gore zatekli smo nekoliko preumornih ljudi koji su tamo cijeli dan bezuspješno pokušavali doći do unesrećenih. Odmah smo počeli s otkopavanjem, a imali smo sreće jer sam na tom povelikom i od lavine izmijenjenom terenu dobro ocijenio gdje se nalazi improvizirana daščara u kojoj su se sklanjali pa i boravili kad nije bilo djelovanja. U jednom trenutku je između nas 'prozvrndao' metak i koliko god da nam nije bilo drago što netko može nastradati, toliko smo se poveselili ponadavši se da su preživjeli. Nakon nekih dva sata otkopavanja, ne računajući ovo od ranije, uspjeli smo doći do preživjelog Tihomira Seferovića, a ubrzo i do ostalih kojima na žalost nije bilo spasa. Ispod snijega izvukli smo mrtva tijela naših suboraca Ante Stjepanovića, Ive Vrhovca i Branka Vidovića.
Zanimljivo je to kad smo pitali preživjelog je li nam pucnjem dao znak da je živ, odgovorio da je mislio da su vukovi. Ništa čudno za okolnosti u kojima se nalazio po svemu sudeći od noći 14/15.1.1995., a neki su onda pretpostavljali i od dana 14.1. budući da su se zadnji put čuli taj dan - pa je moguće, zbog toga, i taj datum na spomen ploči na mjestu njihove pogibije.