Gospiću danas ne treba još jedna politička definicija problema, nego operativni tim, nepropusna ploha, odgovarajući spremnici, vaga, laboratorij, stručni nadzor i ugovoreni primatelj
Ususret konferenciji Waste to Energy IV koja će biti održana početkom listopada u Slavonskom Brodu, za PlusPortal piše dr. sc. Tomislav Lukić - predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja (MAOR). Članak se naslanja na ranije objavljene tekstove istog autora na PlusPortalu kojima se stručno analiziraju akltualni problemi u gospodarenju otpadom u Hrvatskoj.
Politika je rekla svoje – sada moraju progovoriti strojevi
Jučerašnja izvanredna sjednica Hrvatskoga sabora o nezakonito odloženom otpadu u Gospiću ponovno je pokazala koliko se jedan ozbiljan okolišni problem može pretvoriti u političko nadmetanje. Oporba je tražila hitnu sanaciju i utvrđivanje političke i institucionalne odgovornosti, dok su predstavnici Vlade isticali da institucije rade, da je voda iz javne vodoopskrbe zdravstveno ispravna i da se provode postupci pronalaska izvođača i konačnih primatelja otpada.
Ministrica Marija Vučković navela je da je u tijeku nova nabava za najrizičniji dio otpada te da bi njezini rezultati trebali biti uskoro poznati. Raspravljalo se i o dijalogu s građanima, nadzoru sanacije, odgovornosti inspekcije i izmjenama zakonodavstva.
MAOR se u ovom slučaju ne želi uključivati u političko nadmetanje niti ostati samo na opservacijama i kritici. Cilj je ponuditi stručna, provediva i mjerljiva rješenja koja mogu odmah smanjiti rizik i istodobno dati odgovore koje postojeći nalazi još ne pružaju. Zato uz ovu kolumnu objavljujemo dva konkretna dokumenta: „Prijedlog hitnih interventnih mjera Gospić MAOR” i „Prijedlog izgradnje sustava piezometara”.
Prvi se odnosi na brzo stavljanje najizloženije crne mase pod fizičku kontrolu, a drugi na ciljano hidrogeološko istraživanje neposredno oko odlagališta radi utvrđivanja stvarnog smjera, širine, dubine i dosega onečišćenja podzemne vode.
Sve su to važna pitanja, ali nakon toliko mjeseci građanima više nisu dovoljne kronologije, optužbe i najave. Potrebna je vidljiva, stručno utemeljena i mjerljiva intervencija na samoj lokaciji. Hitna intervencija nije isto što i konačna sanacija.
Ona ne rješava svih približno 37.000 tona otpada, ali može odmah smanjiti daljnje ispiranje onečišćujućih tvari u tlo i podzemne vode, dok ciljano istraživanje mora pokazati dokle je onečišćenje stvarno stiglo.
Foto: Patrick Macek / Pixsell
Što je uopće dokazano?
Nalaz Geotehničkog fakulteta utvrdio je da se na lokaciji nalazi približno 37.000 tona heterogenog tehnogenog otpada. Od toga se oko 4.413 tona odnosi na glavnu i bočnu crnu rasutu masu na površini, dok je oko 32.915 tona otpada zakopano.
U analiziranim uzorcima dokazani su povišeni sadržaji bakra, olova, cinka i antimona, prisutnost mikroplastike te opasno svojstvo HP14 – ekotoksičnost.
Međutim, jedna se važna činjenica u javnosti gotovo potpuno izgubila: PFAS nije determiniran ni kvantificiran u samom otpadu. U osnovnom nalazu PFAS nije analiziran u krutoj masi otpada niti u njezinim eluatima. Zato nije stručno opravdano tvrditi da je svih 37.000 tona „PFAS-otpad”, kao što nije dokazano ni da je svih 4.413 tona crne mase kontaminirano PFAS-om.
PFAS je naknadno pronađen u podzemnoj vodi. U uzvodnom, referentnom piezometru utvrđeno je manje od 1,5 nanograma po litri, dok je u dva nizvodna piezometra izmjereno 7,1 i 200,5 nanograma po litri. Takav prostorni raspored, zajedno sa smjerom podzemnog toka i hidrogeološkim značajkama terena, upućuje na odlagalište kao vrlo vjerojatan lokalni izvor migracije PFAS-a. To je ozbiljan dokaz utjecaja odlagališta na podzemnu vodu, ali nije dokaz ravnomjerne prisutnosti PFAS-a u ukupnoj masi otpada.
Gdje se PFAS najvjerojatnije nalazi?
Bez ciljane analize ne možemo sa sigurnošću odgovoriti iz kojeg dijela otpada PFAS potječe. Najveća radna vjerojatnost ipak se može vezati uz sitnozrnatu crnu polimernu masu, koja prema morfologiji i kemijskom potpisu najviše odgovara ostatcima mehaničke obrade kabela, električne i elektroničke opreme, tehničkih polimera, tekstila i drugih obrađenih industrijskih materijala.
Upravo su se u takvim proizvodima PFAS spojevi koristili kao površinski premazi, izolacijski materijali, tehnološki dodatci te sredstva za odbijanje vode, ulja i masnoće.
Orijentacijski, ali ne kao laboratorijski dokaz, toj se površinskoj crnoj masi može pripisati približno 50–70 posto relativne vjerojatnosti izvora. Zakopani miješani otpad, osobito njegove plastične, tekstilne, medicinske i RDF/SRF frakcije, mogao bi nositi približno 25–40 posto vjerojatnosti.
Najmanje je vjerojatno da PFAS potječe iz čistog mineralnog i građevinskog dijela, osim ako je pomiješan s premazima, tehničkim polimerima ili drugim industrijskim ostatcima. Ti postotci nisu rezultat mjerenja, nego samo stručna procjena prioriteta budućeg uzorkovanja.
Foto: Marko Šeper / Pixsell
Širi monitoring nije zamjena za istraživanje uz izvor
Institut za vode „Josip Juraj Strossmayer” i njegov ravnatelj Mario Šiljeg javno su predstavili rezultate državnog monitoringa te najavili njegovo daljnje proširenje. Uvedena je i postaja Lika – most Ostrvica, približno kilometar nizvodno, a tijekom kolovoza prošireno je uzorkovanje površinskih voda. Takav monitoring važan je jer pokazuje stanje šireg vodnog sustava i može upozoriti na pojavu onečišćenja u udaljenijim receptorima.
Međutim, regionalne postaje površinskih i podzemnih voda ne mogu zamijeniti ciljano hidrogeološko istraživanje neposredno oko odlagališta. Tri postojeća piezometra potvrđuju lokalni utjecaj, ali nisu dovoljna da se pouzdano odrede granice onečišćenja, njegova dubina, bočno širenje i brzina migracije kroz raspucano krško podzemlje.
Potrebna je gušća mreža novih piezometara: uz sam izvor, nizvodno i bočno od otpada te na kontrolnim profilima približno 300 i 500 metara od lokacije, uz konačne položaje određene nakon geofizičkih i hidrogeoloških istraživanja.
Takav sustav ne bi bio konkurencija državnom monitoringu, nego njegova ciljana dopuna. Državni monitoring odgovara na pitanje kakvo je stanje voda na širem području; nova piezometarska mreža mora odgovoriti na pitanje gdje se nalazi izvor, kojim se putem onečišćenje kreće i dokle je stiglo. Bez toga se učinkovitost sanacije neće moći mjeriti, nego samo pretpostavljati.
Hitna mjera prije jesenskih oborina
Upravo zato MAOR predlaže da se površinska crna masa odmah stavi pod fizičku kontrolu. Pripremni radovi mogu početi u roku od sedam dana. Materijal bi se sukcesivno pakirao u odgovarajuće zatvorene FIBC spremnike, pri čemu bi svaka vreća bila izvagana, označena, povezana s mjestom uzimanja i pripadajućom analitičkom serijom.
Vreće bi se najdulje tri mjeseca privremeno skladištile na posebno pripremljenoj nepropusnoj plohi izvedenoj iznad zone zakopanog otpada. Takva bi ploha imala dvostruku funkciju: sigurno privremeno prihvaćanje zapakirane crne mase i smanjenje prodora jesenskih oborina u zakopani otpad. Sustav bi uključivao poravnatu podlogu, zaštitni geotekstil, zavarenu HDPE geomembranu, gornji zaštitni sloj, kontrolirane nagibe i odvodnju oborinskih voda.
To nije premještanje problema iz hrpe u vreće, pod uvjetom da privremeno skladištenje ima strogo ograničen rok, ugovorenog krajnjeg primatelja i jasan raspored otpreme. Pakiranje, analize i traženje primatelja moraju se provoditi istodobno. Privremena mjera ne smije postati novo trajno skladište.
Foto: Marko Šeper / Pixsell
Potrebna je nova dopuna fakultetskog nalaza
Pakiranje crne mase pruža jedinstvenu priliku da se postojeće vještačenje nadopuni onim što mu danas najviše nedostaje – sustavnom analizom PFAS-a u samom otpadu. Geotehnički fakultet, u suradnji s akreditiranim laboratorijem, trebao bi provesti novu ciljanu dopunu nalaza.
Analize moraju obuhvatiti PFAS u krutoj fazi i eluatu crne mase, zakopanog otpada i prepoznatljivih morfoloških frakcija. Potrebno je najmanje analizirati PFBS, PFBA, PFPeA, PFHxA, PFOS i PFOA te rezultate povezati s dubinom, položajem, vrstom otpada i konkretnim FIBC spremnicima. Istodobno treba analizirati metale, klor, brom, sumpor, DOC, pepeo, vlagu, ogrjevnu vrijednost, parametre izluživanja i opasna HP svojstva.
Takva dopuna mora odgovoriti na četiri pitanja: gdje se PFAS nalazi, u kojim koncentracijama, koliko se lako ispire vodom i koji dio otpada zahtijeva najstroži način obrade. Tek tada ćemo moći razlikovati PFAS-opterećene serije od ostalog otpada i odabrati tehnički i financijski primjeren način konačnog zbrinjavanja.
Sanacija se mora voditi rezultatima, a ne pretpostavkama
Gospiću danas ne treba još jedna politička definicija problema, nego operativni tim, nepropusna ploha, odgovarajući spremnici, vaga, laboratorij, stručni nadzor i ugovoreni primatelj. U roku od 72 sata Ministarstvo i Fond mogu formirati zajednički operativni tim, a u roku od sedam dana započeti pilot-pakiranje i uzorkovanje.
Istodobno mora biti uspostavljena javna nadzorna ploča na kojoj će se objavljivati dnevno zapakirana masa, broj vreća, rezultati analiza, trošak po toni, status ugovaranja primatelja i planirani datumi otpreme. Tako se povjerenje građana ne bi tražilo političkim uvjeravanjem, nego provjerljivim podacima.
Zaključak je jednostavan: PFAS je dokazan u podzemnoj vodi nizvodno od odlagališta, ali nije dokazan u svih 37.000 tona otpada. Upravo zato sanacija ne smije čekati, ali ni počivati na nedokazanim tvrdnjama.
Potrebno je odmah zaustaviti kontakt najizloženije mase s oborinama, tijekom pakiranja provesti novu dopunu analiza i rezultate pretvoriti u stvarnu kartu otpada. Nakon jučerašnjih riječi u Saboru, vrijeme je da na lokaciji napokon započnu mjerljive radnje.
