Na pitanje, u sklopu istraživanja HRejtinga, treba li Hrvatska graditi moderne spalionice otpada po uzoru na one u Austriji i Sloveniji, 60,4 posto ispitanika odgovorilo je da izgradnju u potpunosti podržava, a dodatnih 26,1 posto da je podržava uz stroge uvjete zaštite okoliša. Zajedno je to 86,5 posto potpore...
Ususret konferenciji Waste to Energy IV koja će biti održana početkom listopada u Slavonskom Brodu, za PlusPortal piše dr. sc. Tomislav Lukić - predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja (MAOR). Članak se naslanja na ranije objavljene tekstove istog autora na PlusPortalu kojim se stručno analiziraju akltualni problemi u gospodarenju otpadom u Hrvatskoj.
Unatoč nepovjerenju koje je produbio slučaj Gospić, čak 86,5 posto ispitanika podržava izgradnju modernih postrojenja za energetsku oporabu otpada. Dio te potpore izričito je uvjetovan strogom zaštitom okoliša. To je poruka koju Hrvatska mora čuti u cijelosti.
Slučaj Gospić uzdrmao je povjerenje građana u sustav gospodarenja otpadom. Nakon vijesti o tisućama tona nezakonito odloženog otpada, sporih odgovora i međusobno suprotstavljenih tumačenja, razumljivo je da se sumnja prenijela i na zakonite projekte. Danas je dovoljno spomenuti „spalionicu” pa da se otvore pitanja o zdravlju, podzemnim vodama, emisijama i sposobnosti institucija da provode nadzor.
U takvom ozračju rezultati rujanskog istraživanja HRejtinga možda iznenađuju, ali prije svega ohrabruju. Na pitanje treba li Hrvatska graditi moderne spalionice otpada po uzoru na one u Austriji i Sloveniji, 60,4 posto ispitanika odgovorilo je da izgradnju u potpunosti podržava, a dodatnih 26,1 posto da je podržava uz stroge uvjete zaštite okoliša. Zajedno je to 86,5 posto potpore. Protiv je 7,5 posto, dok šest posto nema stav. Istraživanje je provedeno od 15. do 18. rujna 2026. na uzorku od tisuću ispitanika.
To je snažnija poruka od uobičajenog dojma koji stvaraju burne javne rasprave. Građani očito prepoznaju da se problem ostatnog otpada ne može trajno rješavati odlaganjem ili slanjem u druge države. Ali brojku od 86,5 posto bilo bi pogrešno pretvoriti u tvrdnju da su građani unaprijed podržali svaku predloženu lokaciju i svaki projekt. Više od četvrtine svih ispitanika svoju je potporu izričito vezalo uz stroge okolišne uvjete. Upravo će se na ispunjavanju tih uvjeta odlučivati o stvarnom prihvaćanju energana.
Nakon Gospića više nije dovoljno građanima reći da projekt ima dozvolu i da će zadovoljiti europske standarde. Treba im pokazati koje se vrste otpada prihvaćaju, kako se provjerava njihov sastav, koje se tvari mjere u dimnim plinovima, što se događa s pepelom i gdje će se koristiti proizvedena toplina. Rezultati mjerenja moraju biti razumljivi i dostupni, a nadzor vjerodostojan. Komunikacija treba početi prije konačnog odabira lokacije, dok javnost još može postavljati pitanja i utjecati na odluke.
Zato moramo pojačati javno informiranje i popularizaciju energetske oporabe, ali na stručan način. Popularizacija ne znači umanjivanje rizika. Ona znači pokazati kako postrojenje radi, zašto su pojedine tehnologije izabrane, koje su im granice i što će se učiniti ako mjerenja pokažu odstupanje. Građane neće uvjeriti najljepša vizualizacija energane ako iza nje ne stoje jasni podaci i odgovornost.
Što s otpadom koji preostane nakon recikliranja?
Redoslijed postupanja mora biti jasan: spriječiti nastanak otpada gdje god je moguće, omogućiti ponovnu uporabu, odvojeno prikupiti vrijedne materijale te reciklirati i obraditi biootpad. No i uspješan sustav odvajanja ostavlja ostatni dio komunalnog otpada koji se ne može razumno materijalno oporabiti.
Za njegov odgovarajuće obrađen gorivi dio kontrolirana termička oporaba uz proizvodnju energije nužna je završna karika hrvatskog sustava. Ona omogućuje da se iz ostatnog otpada dobije toplina i električna energija, umjesto da se taj potencijal gubi na odlagalištima. Pritom energane moraju biti dimenzionirane za otpad koji će doista ostati nakon sve boljeg odvajanja i recikliranja. Njihov rad ne smije stvarati potrebu da se u peć šalju materijali koji se mogu vratiti u proizvodnju.
Valja razlikovati i vrste postrojenja. Projekt energane za gorivo dobiveno iz neopasnog ostatnog komunalnog otpada nije isto što i postrojenje za spaljivanje opasnog otpada. Ta je razlika posebno važna u javnom prostoru nakon Gospića. Precizne riječi neće same vratiti povjerenje, ali pogrešne riječi mogu ga ponovno srušiti.
Europa raspolaže iskustvom koje Hrvatska još nema
Energetska oporaba ostatnog otpada u Europi nije eksperimentalna ideja. Prema podacima europskog udruženja CEWEP, 2023. godine u Europi je radilo 499 postrojenja za energetsku oporabu, u kojima je termički obrađen približno 101 milijun tona ostatnog otpada. Ti podaci obuhvaćaju Europu, uključujući i države izvan Europske unije. Broj postrojenja ne znači da je svako europsko rješenje jednako dobro; znači da postoji veliko tehničko i operativno iskustvo iz kojeg Hrvatska može učiti.
Hrvatska je 2024. proizvela približno 1,88 milijuna tona komunalnog otpada. Za strateško planiranje procjenjujem da bi nakon odvajanja, recikliranja i druge odgovarajuće obrade približno 500.000 tona godišnje moglo biti usmjereno na energetsku oporabu. To nije izmjerena količina otpada spremnog za energane, nego planska procjena koju treba provjeriti bilancama po regijama i budućim stopama recikliranja. Upravo zato Hrvatskoj treba promišljena mreža postrojenja, usklađena sa stvarnim količinama ostatnog otpada i mogućnostima korištenja proizvedene topline.
Hrvatska je i dalje među rijetkim članicama Europske unije bez kapaciteta za spaljivanje komunalnog otpada. To potvrđuje i pregled Europske agencije za okoliš. Godinama gradimo sustav prikupljanja i centre za gospodarenje otpadom, ali nedostaje završna infrastruktura za gorivi ostatak koji ti sustavi izdvajaju. Zbog toga se dio problema odgađa, odlaže ili rješava preko granice.
Imamo, međutim, vlastitu industriju koja može sudjelovati u rješenju. ANDRITZ TEP u Slavonskom Brodu, nasljednik Đure Đakovića TEP, desetljećima proizvodi kotlovsku i drugu opremu za energetska postrojenja, uključujući europske projekte energetske oporabe otpada. MAGMA iz Požege razvija i izrađuje filterska postrojenja, elektrofiltre i vrećaste filtre za izdvajanje čestica iz otpadnih plinova tehnoloških procesa. Takva je oprema važan dio sustava pročišćavanja dimnih plinova. Hrvatska, dakle, nema samo potrebu za energanama; ima i proizvođače koji mogu sudjelovati u njihovu tehnološkom lancu.
Hrvatska treba mrežu, a ne jedan odgovor za cijelu zemlju
Smatram da Hrvatska treba planirati mrežu od približno pet energana, raspoređenu tako da prijevoz otpada bude razuman, a proizvedena toplina ima stvarne korisnike.
Šibenik i Sisak treba promatrati zasebno kao projekte koji su već u postupcima pripreme i razrade. Za moguću energanu u sklopu CGO-a Bikarac u Šibeniku izrađuje se projektno-tehnička dokumentacija i ispituje opravdanost gradnje. Sisački projekt C.I.O.S. grupacije također ima izrađenu okolišnu i projektnu podlogu te vlastiti razvojni tijek. Nijedan od ta dva projekta ne treba u javnosti predstavljati kao već izgrađenu energanu niti kao zamjenu za raspravu o njegovim konkretnim učincima.
Uz njih, potrebno je ozbiljno razmotriti potrebe Zagreba, Slavonije te Istre i Primorja. To su područja za stratešku analizu, a ne unaprijed određene parcele. Konačan broj, veličina i položaj postrojenja moraju proizaći iz provjerene bilance ostatnog otpada, očekivanog rasta recikliranja, prometnih udaljenosti, okolišnih uvjeta i mogućnosti korištenja topline. Pet energana moja je procjena smjera razvoja; opravdanost svake pojedine investicije mora se dokazati zasebno.
Upravo o tome treba razgovarati na konferenciji Waste to Energy IV, 1. i 2. listopada u Slavonskom Brodu: o tehnologiji, europskom iskustvu, domaćoj industriji i odnosu prema javnosti. HRejting pokazuje da građani nisu zatvorili vrata energetskog oporabi. Naprotiv, velika većina vidi potrebu za njom. Na nama je da tu potporu shvatimo kao obvezu: izgraditi postrojenja koja odgovaraju stvarnim potrebama Hrvatske i sustav nadzora kojem će građani imati razloga vjerovati.
