MLADI u Hrvatskoj željeli bi biti Europljani, ali se često smatraju i Balkancima, odnosno imaju složene „mjesne" identitete, rezultati su istraživanja objavljenog u posljednjem broju znanstvenog časopisa Revija za sociologiju, piše Novi list.

Rad se temelji na podacima prikupljenima u okviru fokusnih grupa u kojima je sudjelovalo 68 učenica i učenika osnovnih i srednjih škola u dobi između 11 i 17 godina u trima gradovima u Hrvatskoj: Rijeci, Zagrebu i Zadru. U radu se ispituje kako mladi u Hrvatskoj imenuju svoje identitete s obzirom na pripadnost mjestu ili pri­padnost društvenoj skupini koja sebe određuje mjestom.

Analiza je pokazala kako učenici i učenice izražavaju snažan regionalni identitet u kojem značajno mjesto zauzimaju stereotipi koji se odnose na razlike između priobalja i unutrašnjosti, između ruralnih i urbanih područja te između sjevera i juga, kaže se u članku koji potpisuju sociolozi Alistair Ross iz Velike Britanije te Saša Puzić i Karin Doolan iz Hrvatske.

- Javne rasprave u Hrvatskoj o "prostornoj" pripadnosti često se svode na pitanja nacionalnog identiteta i imenovanje toga tko je Hrvat, a tko nije. No, nalazi našega istraživanja upućuju na kompleksnost "prostorne" pripadnosti kod mladih kod kojih do izražaja, uz nacionalni, dolaze i lokalni, regionalni i nadnacionalni identiteti. - kazala je za Hinu izvanredna profesorica na Sveučilištu u Zadru Karin Doolan.

Mladi obuhvaćeni istraživanjem izražavaju istodobno težnju k europejstvu, a istaknut je osjećaj nepotpunog odnosno još nedostignutog europejstva, kao i osjećaj pripadnosti balkanskome kulturnom.

Također, analiza je pokazala i zajedničko razumijevanje podjele između Europe i Balkana. To je razdjelnica koja se uvijek nalazi sjeverozapadno od mjesta u kojem živi sudionik istraživanja. Iako po pravilu teže Europi, učenici nemaju osjećaj da su prešli europski "prag" te su još uvijek "nagnuti" prema Balkanu, koga opisuju kao nepristojan, svadljiv, nerazvijen i neuredan.

Jedan je od isječaka kojim sociolozi ilustriraju odgovore mladih navodi se u članku: "Mislim da smo svi ponosni na Hrvatsku – ali opet nismo prijateljski prema Srbima i Slovencima – mrzimo Slovence – ali opet, mi se međusobno ne volimo u Hrvatskoj. Mi smo u Hrvatskoj, ali smo odvojeni na mnogo načina – ne volimo ljude iz Zagreba, jer su Purgeri, ili ljude iz Splita ili Dalmacije nazivamo Tovari. Ne podnosimo se međusobno i ne podnosimo druge ljude. Ne znam kako to tako živimo! Mislim da je to uglavnom zbog sporta".

Uočivši sve te podjele koje Hrvati rade između sebe i drugih naroda, ali i sami među sobom, Goranka Blagus Bartolec napisala je zanimljivu lektorsku bilješku po nazivom „Jesu li svi Dalmoši blitvari, a Slavonci prike?"

U toj je kratkoj analizi navela kako se, osim službenih imena stanovnika i pripadnika različitih etničkih skupina, u hrvatskom govoru često upotrebljavaju i kolokvijalna imena. Primjerice, Bodul umjesto Krčanin, Dalmoš ili Blitvar umjesto Dalmatinac, Bosančeros umjesto Bosanac, Ciganin/Cigan/Cigo/Cigić umjesto Rom, Eseker umjesto Osječanin, Fijuman umjesto Riječanin, Purger ili Agramer umjesto Zagrepčanin, Prika umjesto Slavonac, Lala umjesto Vojvođanin, Jenki umjesto Amerikanac, Švabo umjesto Nijemac, Digić umjesto Talijan, Kirac umjesto Crikveničanin, Ero umjesto Hercegovac, Šiptar umjesto Albanac, Janez ili Kranjec umjesto Slovenac, Mujo umjesto Bošnjak i slično.

Cijeli članak Novog lista možete pročitati OVDJE, a lektorsku bilješku o kolokvijalnim imenima pripadnika naroda možete skinuti OVDJE.