SLAVONSKI BROD - U slavonskobrodskoj Glazbenoj školi, okupili su se danas članovi obitelji, prijatelji, kolege, suradnici, poznanici i drugi koji su se još jednom željeli oprostiti od osnivača portala SBplus / PlusPortala te predsjednika Udruge Plus, Jerka Zovka. Komemoracija u organizaciji Grada Slavonskog Broda počela je u 12 sati, glazbenom izvedbom, a nastavljena je govorima gradonačelnika Mirka Duspare, Nenada Seletkovića, Vladimira Jerkovića, Stanislava Sorića, Dragutina Hedla i Domagoja Zovka.

- Naš prvi susret bio je na Božić 1991. godine. Teren u Mašiću kod Gradiške i jutro. Nakon neprospavane noći popio sam jutarnju kavu i iscrpio zalihe saniteta. Uputio sam se do kuće u kojoj je bilo zapovjedništvo. Predstavio sam se i rekao da nemamo kave. Ispred mene stajao je Jerko. Podijelio je sa mnom kavu i ponudio mi piće. Zahvalio sam i kročio van. Snažan udar granate u dvorištu vratio me nazad. Blijed i uplašen vratio sam se u kuću. Jerko se nasmijao i rekao: „Doktore, ipak ćemo nešto popiti!“. Tako počinje naše poznanstvo. Od svakog dobrog i plemenitog čovjeka uvijek je teško rastati se. Posebno je teško rastati se od čovjeka koji je kroz svoje pisane radove bio dio naših života sve do posljednjeg dana. Želimo li prizvati lik Jerka Zovka, reći ćemo: vjerodostojan, odvažan, odlučan, nezaustavljiv, uporan i uspravan, čovjek čvrstog i nepokolebljivog stava. - kazao je gradonačelnik Mirko Duspara.

Iako je posljednje godine svog života proveo u Slavonskom Brodu, Jerko je daleko više bio vezan za Donje Andrijevce, u kojemu su živjeli brojni njegovi prijatelji iz mladih dana.

- Jerko i ja smo bili prijatelji. Imali smo puno zajedničkih trenutaka. Bili smo drukčijih pogleda, ali imali smo kućni odgoj, dakle, znali smo da treba poštivati čovjeka koji nešto vrijedi. Po Andrijevcima smo radili male renesanse. Bio je jako zapamćem u centru svemira, Donjim Andrijevcima. I Jerko i ja smo voljeli svoje Andrijevce. - kazao je Andrijevčanin i glazbenik Nenad Neno Seletković.

Na političkom putu, Jerko je - kao i u privatnom životu - oko sebe okupljao bistre i pametne umove. Nerijetko je s njima sklapao duga i vjerna poznanstva, bez obzira na različitosti u stavovima i opredjeljenjima. Povezivale su ih temelje i najbitnije ljudske vrijednosti.

- Jerko je uvijek visoka čela išao među ljude, za razliku od onih koji su mu sudili. Trebalo je suditi, zapravo, njima. On je i nakon toga uspravno hodao među nama, a oni koji su mu sudili ne mogu to ni danas. Neka obitelj primi izraze sućuti nas prijatelja jer i mi smo izgubili puno. Taj će se nedostatak dugo osjećati u čitavoj lokalnoj zajednici. Trebat će puno vremena da ponovno dobijemo onoga tko rastjeruje maglu oko nedoličnoga. - kazao je liječnik Vladimir Jerković Čole, nekadašnji slavonskobrodski gradonačelnik.

Domovinski rat i sudjelovanje u njemu na Jerka je ostavilo veliki trag. Njegova knjiga 'Rat u Bosanskoj Posavini 1992.', izdana 2009. godine, uzdrmala je brojne duhove i ostala je za njega - među devet izdanih knjiga - najposebnija i najvažnija.

- Poznati i nepoznati ljudi su se 1991. godine javljali u prostorije našeg prvog zapovjedništva, želeći postati članovi postrojbe. To u nekim slučajevima nije bilo moguće jer nisu imali čak niti kuburu koja je bila minimalni uvjet da bi se postalo zenga. Tijekom listopada 1991. godine imali smo priliku povećati broj pripadnika brigade. Jerka sam upoznao tijekom formiranja treće satnije naše brigade kao i minobacačkih postrojbi. U ta turbulentna vremena kad nismo imali vremena ni spavati, čuo sam od njegovih ratnika da je u novoosnovanoj minobacačkoj postrojbi bio poput čvrste niti koja je držala postrojbu na primjerenoj vojničkoj razini. Niti u jednom trenutku iz te postrojbe nismo čuli žalbe ili prigovore na bilo koga. Pohodio je sve terene koje smo morali braniti i uvijek su iz njegove postrojbe dolazile pozitivne vijesti. - kazao je pukovnik u miru i jedan od zapovjednika 108. brigade ZNG RH, Stanislav Sorić.

Svoje suradnike Jerko je tretirao kao članove obitelji. S druge strane, vrhunski su hrvatski novinari u njemu prepoznali čovjeka kakvog se ne sreće više puta u životu.

- Jerko je bio sjajan urednik, sjajan jer slobodu koju je davao sebi nije uskraćivao drugima. Na tim je krilima stvorio respektabilan portal, izdigavši ga visoko iznad lokalne razine. Nisu ga zanimale „servisne informacije“, protokolarne vijesti i dosadni izvještaji s još dosadnijih sjednica, skupova i sastanaka. Njegov portal „Plus“ savršeno je opravdao svoj naziv: davao je više. Uvijek je davao više. Okupio je odličnu novinarsku i suradničku ekipu i sa skromnim resursima izgradio malo medijsko carstvo, ne samo novinarsko, već i izdavačko. Uz tisuće i tisuće novinarskih tekstova, ostali su ukoričeni kompleti novinara i suradnika SB plusa, svjedoci vremena kojem je pripadao moj drug Jerko. Stvorio je moćan portal i snažnu ekipu koja će morati nastaviti bez njega. Jer, to mu dugujemo. Osam dana prije smrti pokazao je kako je novinarstvo, doslovno, živio do posljednjeg dana. Tada je objavljen njegov zadnji tekst „Ustaše ostaše“ tekst koji krase sve vrline njegova beskompromisnog izričaja. Pisao je, shrvan uznapredovanom bolešću, čudesnom snagom i neugasivim stvaralačkim žarom. Moj drug Jerko, u smiraj dana, 14. lipnja, odšetao je na neke nebeske livade, u mogući svijet s više pravde, za kakav se borio, kojem je pripadao, svijet kakav moguće negdje postoji. A ako postoji, Jerko je sigurno ondje. - kazao je Dragutin Hedl, kao prijatelj, ali i u ime Hrvatskog novinarskog društva.

Uz suprugu Katu, iza Jerka Zovka ostalo je najveće blago i nemjerljiv ponos - četvorica pristojnih, dobrih i vrijednih sinova: Domagoj, Branimir, Krešimir i Trpimir.

- Unatoč teškoj bolesti, nisam se uspio na pravi način oprostiti od njega. Zato mu želim poručiti: „Čuj, stari, ti si za nas pobjednik. Ovo nije kraj, ovo je novi početak!“.- kazao je najstariji sin Jerka Zovka, Domagoj Zovak.

Na komemoraciji je u cijelosti emitiran i prilog Slavonskobrodske televizije o odlasku Jerka Zovka. Obitelj je posebno zahvalila kolegama novinarima koji su sudjelovali u njegovoj izradi.