Sibinjski mališani pokazali su i ove godine kako svoju povijest neće zaboraviti - čak i ako su od nje udaljeni punih devet desetljeća.
SIBINJ - Vrhunac programa Dana Općine Sibinj, svake je godine tradicionalni polumaraton Putevima sibinjskih žrtava. Sudionici iz čitave Slavonije ove su godine trčali za 90. obljetnicu stradanja seljaka s tog područja. Dirljivo je bilo što su im se na startu u srcu Sibinja pridružili brojni mališani, mahom učenici Osnovne škole Sibinjskih žrtava koja također slavi svoj dan.
I u svom imenu, sve ostale dane u godini nosi uspomenu na one koji su svoje živote dali 1935. godine. No, mada ih zovu 'sibinjskim žrtvama' po mjestu stradavanja, većina je njih iz drugih naselja koja su danas u sastavu Općine Sibinj. Te teške godine za taj kraj stradali su Petar Topalović, Ivo Janković, Mato Pejić, Ivo Katalinić, Đuro Štimac, Stipe Gunčević i Antun Ercegović - svi iz odvoračkih sela te Ante Perković iz Gornjih Andrijevaca.
Više o povijesti njihova stradavanja donosimo u nastavku, iz članka 'Povijest' autora Juraj Njegovan pl. Balen
'U zlostavljanju seljaka isticao se žandar zvan Crnogorac'
Selo Sibinj, još od doba Habsburgovaca, poznato je po svom domoljubnom karakteru i pobožnosti. Etnički 100 posto hrvatsko, oduvijek je bilo na udaru protuhrvatskih režima, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, čiji su žandari često i, bez ikakva razloga, mlatili, uhićivali i batinali Sibinjane. To ih ipak nije pokolebalo da i dalje ustraju u vjernosti svojoj Hrvatskoj domovini i Radićevom HSS-u, tada najmoćnijoj hrvatskoj stranci, koja je bila simbol borbe za republiku i demokraciju jednako kao i za prava Hrvata koja je velikosrpski beogradski režim redovito kršio. Kad je 1928. došlo do pokolja hrvatskih zastupnika, uključujući i braću Radić, u beogradskoj skupštini, u selu je održan veliki prosvjed tijekom kojeg su mnogi ugledni seljani uhićeni, a na stotine ih je završilo sa lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.
Hrvatski povijesni muzej
U utorak, 19. veljače 1935. u susjednim selima: Starom Slatiniku i Oriovcu, a nešto zatim u Andrijevcima i Sibinju, došlo je do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac. Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja ponovno je postao Sibinj, ali i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri kako bi pozvali stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika.
Od Andrijevčana, na obavještavanje ljudstva u okolnim selima, pošli su: Stjepan Luić-Šarić u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te Starog Slatinika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je, iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja kako bi presreli seljake.
Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na ljude. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka razbježala se jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak.
Hrvatski povijesni muzej
Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina
Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši da se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa. Neki su sjedili pred kućom
Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!" Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu.
Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati osam seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.
Ubijeni su: Petar Topalović, Jakačina Mala (r. 1901.), otac troje djece: Antun Ercegović, Jakačina Mala (r. 1916. ), neoženjen; Đuka Štimac, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac jednog djeteta; Ivan Katalinić, Jakačina Mala (r. 1905. ), otac jednog djeteta; Stjepan Gunčević, Grižići, (r. 1897. ), otac petero djece; Antun Perković, Andrijevci, (r. 1904. ), neoženjen; Mato Pejić, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac troje djece; Ivan Janković, Jakačina Mala (r. 1897. ), otac četvero djece
.Za ovaj zločin, kao ni za slične zločine nad Hrvatima u Senju, Zagrebu (Prosinačke Žrtve) niti za pojedinačna ubojstva hrvatskih uglednika (Milan Šufflay, braća Radić, Đuro Basariček, teško ranjavanje Mile Budaka,…) nitko nikada nije odgovarao, što dokazuje svu protuhrvatsku nastrojenost vodstva Kraljevine Jugoslavije koja je, kao i SFRJ iza Drugog Svjetskog Rata, bila 'tamnica naroda', pogotovo Hrvata.
Hrvatski povijesni muzej
