Zastoji u preuzimanju otpadnih guma, neizvjesno tržište gumenog granulata i nova europska ograničenja otvaraju pitanje održivosti hrvatskog sustava gospodarenja otpadnim gumama...
Iskustvo Hrvatske pokazuje da visoki postoci materijalne oporabe otpadnih guma ne jamče automatski stabilnost cijelog sustava. Tijekom 2025. i 2026. godine pojavili su se problemi s njihovim preuzimanjem, pri čemu je Gumiimpex-GRP, vodeći hrvatski oporabitelj, potvrdio da radi maksimalnim dopuštenim kapacitetom prerade.
Posebno je zabrinjavajuća situacija u Slavoniji, gdje se komunalne tvrtke suočavaju s poteškoćama u predaji prikupljenih otpadnih guma ovlaštenim sakupljačima i oporabiteljima. Gume se zadržavaju u reciklažnim dvorištima i privremenim skladištima, zauzimaju prostor i stvaraju dodatne organizacijske i sigurnosne probleme. Komunalna poduzeća tako postaju svojevrsni amortizer nedovoljnih kapaciteta sustava, iako nisu odgovorna za njegovu organizaciju.
Otvara se pitanje je li problem isključivo u kapacitetima prerade ili i u tržišnom plasmanu proizvoda dobivenih reciklažom. Naime, nema dovoljno javno dostupnih podataka o tome koliko proizvedenog granulata Gumiimpex prodaje kao sirovinu, koliko ugrađuje u vlastite proizvode, a koliko ostaje na zalihama.
Odlagalište Šagulje Nova Gradiška. Foto. T.L.
Gume nastaju predvidljivo, ali sustav ipak zastaje
Otpadne gume, poznate pod međunarodnom oznakom ELT (End-of-Life Tyres), nastaju nakon završetka uporabnog vijeka automobilskih, teretnih i drugih guma. Prema europskim referentnim vrijednostima, gume osobnih automobila koriste se prosječno oko 4,2 godine, uz približno 56.700 prijeđenih kilometara. Za Hrvatsku nema pouzdane statistike o prosječnoj starosti guma u trenutku kada postaju otpad. Okvirno se može razmatrati uporabni vijek od četiri do šest godina, uz značajan utjecaj sezonske zamjene guma i prijeđene kilometraže.
Prema službenim podacima za 2024. godinu, na hrvatsko tržište stavljeno je 38.635 tona novih guma, a prikupljena je 27.981 tona otpadnih guma. Oporabljeno je 23.995 tona, od čega 23.054 tone ili 96,1 % materijalno, a samo 941 tona ili 3,9 % energetski. Hrvatska je tako razvila sustav izrazito usmjeren na mehaničku reciklažu, odnosno proizvodnju gumenog granulata. Energetska oporaba, prvenstveno korištenjem guma kao zamjenskog goriva u cementnoj industriji, gotovo je marginalizirana.
Međutim, uspješnost sustava ne može se mjeriti samo postotkom recikliranja. Jednako je važno znati što nastaje reciklažom, postoji li tržište za te proizvode i što se s njima događa nakon završetka njihove uporabe.
Odlagalište Šagulje Nova Gradiška. Foto. T.L.
Dječja igrališta – nova okolišna dilema
Gumeni granulat godinama se smatrao izvrsnim primjerom kružnog gospodarstva. Od njega se izrađuju podloge dječjih igrališta, sportskih terena, prometni elementi i različiti građevinski proizvodi.
No upravo se kod dječjih igrališta pojavljuju ozbiljna pitanja dugoročne okolišne prihvatljivosti. Pod utjecajem sunčeva zračenja, visokih temperatura, oborina i mehaničkog trošenja gumene podloge postupno degradiraju. Mogu se oslobađati sitne gumene čestice, dok kišnica može ispirati određene kemijske sastojke. Posebnu pozornost zahtijevaju policiklički aromatski ugljikovodici (PAH), cink i drugi aditivi.
Europska unija već je reagirala. Uredbom (EU) 2021/1199 ograničena je koncentracija osam određenih PAH spojeva u rasutom gumenom granulatu i malču koji se koriste na dječjim igralištima i sportskim površinama.
Još važnija promjena dolazi 17. listopada 2031. godine, kada se prema Uredbi (EU) 2023/2055 počinje primjenjivati zabrana stavljanja na tržište mikroplastičnog granulata kao ispune za sintetičke sportske površine.
Odlagalište Bikarac Šibenik. Foto: T.L.
To ne znači zabranu svih povezanih gumenih podloga, ali predstavlja ozbiljan signal proizvođačima i investitorima.
Postoji i problem njihova završnog zbrinjavanja. Granulat pomiješan s poliuretanskim ljepilima, bojama i nečistoćama postaje kompozitni materijal koji je znatno teže ponovno reciklirati. Tako se događa paradoks: od otpadne gume proizveli smo koristan proizvod, ali smo možda samo odgodili nastanak novog, zahtjevnijeg otpada.
Piroliza – nedostajuća karika hrvatskog sustava
Dok Hrvatska gotovo sve otpadne gume usmjerava na mehaničku reciklažu, europska industrija razvija napredne postupke kemijske oporabe.
Najveću pozornost privlači piroliza, postupak termičke razgradnje guma bez prisutnosti kisika. Dobivaju se pirolitičko ulje, plin, reciklirana čađa (recovered Carbon Black – rCB) i izdvojeni čelik.
Posebno je vrijedna reciklirana čađa, koja nakon odgovarajućeg pročišćavanja može zamijeniti dio primarne čađe proizvedene iz fosilnih sirovina. Time se otvara mogućnost njezina povratka u proizvodnju novih automobilskih guma i drugih industrijskih proizvoda.
Europski projekti u Poljskoj, Belgiji, Grčkoj i drugim državama pokazuju rastući interes za ovu tehnologiju. Međutim, piroliza mora dokazati svoju okolišnu i ekonomsku opravdanost, a dobiveni proizvodi moraju imati stvarnu industrijsku primjenu.
Odlagalište Bikarac Šibenik. Foto: T.L.
Hrvatska bi trebala razvijati uravnoteženiji sustav u kojem će kvalitetna mehanička reciklaža, protektiranje, kemijska i energetska oporaba imati svoje mjesto. Nije svaka guma pogodna za svaki postupak, niti je svaka reciklaža jednako vrijedna.
Tko je odgovoran za gume koje nitko ne preuzima?
Problemi slavonskih komunalnih poduzeća upozoravaju da sustav proširene odgovornosti proizvođača mora funkcionirati od trenutka nastanka otpada do njegove konačne oporabe.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, nadležno ministarstvo i ugovorni oporabitelji moraju osigurati kontinuitet preuzimanja, dovoljne kapacitete i transparentno praćenje tokova otpadnih guma.
Komunalne tvrtke ne smiju ostati posljednja karika na kojoj se zaustavlja otpad koji je sustav obvezan preuzeti.
Hrvatska je ostvarila visoke postotke recikliranja, ali zastoji u preuzimanju guma pokazuju da količinski rezultati nisu dovoljni. Potrebni su stabilni kapaciteti, tržište sekundarnih sirovina i nove tehnologije oporabe.
Jer kružno gospodarstvo ne završava trenutkom kada gumu sameljemo u granulat. Njegova stvarna vrijednost počinje onda kada od otpada ponovno proizvedemo kvalitetnu, tržišno konkurentnu sirovinu. Nije dovoljno reciklirati više. Moramo naučiti reciklirati bolje.
