One kojima daruje svoje vrijeme, Snježana ne gleda isključivo kao korisnike nekih usluga, nego kao prave prijatelje. S njima je sklopila trajne veze, preko kojih – kao i u svemu drugomu što radi – nastoji živjeti punim plućima.
SLAVONSKI BROD – Svečanost obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom u Slavonskom Brodu uvijek je (i) u znaku volontera bez kojih bi svakodnevica tih ljudi bila – ako već ne nezamisliva, onda svakako daleko teža.
Brođanka Snježana Pavelić, poznata i kao autorica knjige „ U tuđim cipelama", jedna je od tih posebnih zraka svjetlosti u gradu koji plovi, a koja za dobrog čovjeka uvijek ima lijepu riječ. Osim zahvalnosti, zbog toga Brođani trebaju osjećati i ponos jer je baš njihova sugrađanka.
Posebno se istaknula kao vjerna volonterka Udruge „Loco-Moto“.
- Lijepo je biti volonter. Za to vam trebaju volja, strpljenje i vrijeme. Namjerno ne govorim slobodno vrijeme jer ga ja nemam… imam samo vrijeme i moram odlučiti komu ga pokloniti. Zato ovu nagradu dijelim s bivšim mužem, susjedima, prijateljima,… svima onima koji su obavljali sve ono što se mora obaviti dok ja volontiram. Jer imam mačke, pse, bašču,… Riječ je o određivanju prioriteta. Netko je, dakle, morao biti volonter meni da bih ja mogla biti volonterka. – zanimljivo je svoj izbor da volontira izrekla ova izvanredna žena koja čak i kad pomaže više zahvaljuje onima koji pomažu njoj.
Osmijeh na licu dokazuje i pokazuje kako sve to radi srcem. Nagrada u njezinim rukama također ju je razveselila.
- Ne znam kojim se geometrijskim oblikom poslužiti… koncentričnim krugovima ili spiralama dobrote… svi jedni drugima pomažemo i to je smisao volontiranja. Zahvalna sam jer to naša lokalna zajednica prepoznaje i ovo je vrlo poticajno – ne samo za nas, nego kako bismo bili motivacija drugima da također daruju svoje vrijeme. - kaže.
A one kojima ona daruje svoje vrijeme, Snježana ne gleda isključivo kao korisnike nekih usluga, nego kao prave prijatelje. S njima je sklopila trajne veze, preko kojih – kao i u svemu drugomu što radi – nastoji živjeti punim plućima.
- Toliko sam se zavezala i svezala za osobe u toj Udruzi, ali najviše za Gogu (op.a. Gordana Mišković). Općenito, ona privlači ljude koji tako zrače i stvorila je jedan krug ljudi koji vibriraju na frekvenciji davanja. Moj životni moto je – koliko daješ, toliko primaš. – zaključuje Snježana.
Kad to treba biti, onda je i strogi kritičar. Suživot s osobama s invaliditetom pokazao joj je s kakvim se stvarima moraju boriti i u 2024. godini.
- Uzalud su ovakvi dani i ovakva obilježavanja bez pravih promjena. Uvijek krivim Grad jer sam, primjerice, u inozemstvu (u obližnjem austrijskom gradu) doživjela da žena koja svoja kolica pokreće puhanjem u slamku, javnim prijevozom od svoje kuće dođe sama u trgovački centar. Gdje god da hodam gradom, razmišljam o tim preprekama, o tomu kako moja prijateljica tu sama ne bi mogla proći… gledam visinu bankine, ima li rukohvata da si netko pripomogne,… - progovorila je Snježana iskreno i o (ne)pristupačnosti sadržaja osobama s invaliditetom.
Uistinu, izvanredna žena od koje mladi (volonteri) mogu puno učiti.
