ČITAJUĆI i razmatrajući nekoliko različitih feministički orijentiranih autorica možemo barem malo shvatiti koje su težnje žene. Suvremena žena, njezina stremljenja nisu tek „onako“ nastala sama od sebe, već su rezultat okolnosti u kojima se nalazi(la). Nepošteno je tvrditi da danas nemamo nikakvih problema, da su nam prava jednako zagarantirana, ali često je tako jer ne podižemo glas, jer se mirimo s okolnostima, često nametnutim, sa sudbinama koje su davno iskrojene te smo zato mišljenja da jednostavno tako mora biti.

Velika Simeone de Beauvoir u poglavlju najznačajnijeg feminističkog štiva „Drugi spol“ u poglavlju „Djetinjstvo“ već na samome početku navodi: „Ženom se ne rađa. Ženom se postaje.” Te riječi postaju moto, nezaobilazno mjesto, opće mjesto, onda kada želimo krenuti u reispisivanje bitka žene kao žene, kao osobe s vrijednostima i stavovima, vrijedne pažnje kao što je vrijedna svaka osoba koja se nalazi na ovome svijetu. Njezine riječi, izvučene iz konteksta, samo te dvije rečenice, nalazeći se na izdanju spomenute knjige koju posjedujem (ako se uopće išta može posjedovati) na samoj naslovnici, žele nas (za)voditi, žele nas upućivati, postajući tek fraza onima koji knjigu nisu ni pročitali. Kompleksnost problema „postajanja ženom” nalazi se u knjizi „Drugi spol”, ali tu je kompleksnost i pokušaj obuhvaćanja „postajanja ženom” puno teže objasniti teorijom i praksom i potreban je put spoznaje. Takav put spoznaje koji se želi osloboditi radikalnog patrijarhata nudi autorica.

Njezine namjere su me itekako podsjetile na brodsku autoricu Snežanu Pavelić. Knjiga „U tuđim cipelama“ sve je samo ne isključivo jednostavna i zabavna mada je stil pisanja protočan i razumljiv. Bez cenzure, to je vrlo hrabro ispisan niz kolumni, ono što bi malo tko želio izreći javno, a da se ne uplaši neistomišljenika. Autorica je očito elokventna i upućena u goruća društvena pitanja, mudra žena koja ne želi samo mahati visoko uzdignutim prstom u znak opomene koji će tek tako ostati visjeti u zraku kao što se događa kada silom želimo nametati samovolju. Da, ona uzdiže svoj kažiprst, ali tako što prvo njime pokazuje na sebe, smatrajući se ne izdvojenom jedinkom nego aktivnom protagonisticom svake kolumne. Odatle su i te sve različite „cipele” ili  uloge u koje ulazi. Nisu sve one ugodne, visokomoralne, neporočne, uobičajene. Dapače, gledajući ih s etičkog stanovišta, one su prihvatljive utoliko što ih lažno ne optužujući, ne smještamo u kontekste neprihvatljivo niskog, ružnog, zaobilaznog. To su uloge koje je potrebno uvijek iznova promatrati kao fenomene istinskog ali istinsko-nesavršenog. Jer savršeni očito nismo, ali moramo se truditi biti bolji, manje s visoka gledati drugačije i udaljeno. Imam sreću pa poznajem autoricu koja svojom vedrinom, ironijom i iskrenošću zaista može osvojiti sugovornika/cu.

Na jednome mjestu ta zanimljiva i hrabra žena u svojoj knjizi piše: „Važno je imati pozitivnu (vedru) narav i energiju, važno je smijati se!”.

Kako postići vedrinu, kako postići da val energije opstaje bez gubljenja njegova intenziteta koji nas tjera naprijed na nove izazove?

Teško. Ali važno je boriti se razumijevajući sve ono od čega često bježimo. Obuti druge/drugačije cipele znači ne uvijek glasno proklamirati, to znači ponekad i šutjeti; kao što autorica na jednome mjestu navodi: „Danas razmišljam i govorim obuvena u cipele slušateljice kako bih vas podsjetila koliko je tišina životno važna. U vremenu bez buke možemo prepoznati vlastiti Ego, gospodara većine našeg budnog vremena, koji je najsretniji dok živimo kao kuglice u fliperu po principu akcija&reakcija. Jedino u tišini čujemo glas naše duše, umorne od strahova koje danonoćno u nas ulijevaju dobro plaćeni kreatori privida i potreba, a mi povjerujemo kako se tu ništa ne može promijeniti... jer je to – eto tako. Pouzdano znam da možemo i da jedino mi sami sve moramo promijeniti!”. Teško je ne složiti s ovim zaključkom, jer zaista sve od nas ovisi. Potrebno je pomiriti sve te različite uloge koje imamo u sebi.

„U svakom ljudskom biću postoje mnoga druga bića, a sva imaju svoje vrijednosti, motive i planove.” (Clarissa Pinkola Estés). Ne zaboravimo!

Teško je kada izgubimo stabilnost, navike ili „cipele koje daju osjećaj posebnoga bogatstva” kao u priči koju spominje Clarisse Pinkola Estés  u knjizi „Žene koje trče s vukovima”. 

„Simbol cipela može se shvatiti kao psihološka metafora – one štite i brane ono na čemu stojimo, naša stopala. U arhetipskom simbolizmu, stopala predstavljaju pokretnost i slobodu. U tom smislu, posjedovati cipele za svoja stopala znači imati čvrsta uvjerenja i sredstva da djelujemo u skladu s njima. Bez psihičkih cipela žena se ne može kretati po unutarnjoj i vanjskoj okolini što zahtijeva oštrinu, čula, oprez i otpornost.”

Prirodno i instinktivno stanje žene koja autorica ove, također kultne knjige, želi naglasiti ovom bajkom/pričom o crvenim cipelama koje si inovativna djevojčica izrađuje zapravo je priča o cipelama o kojima piše Snežana Pavelić. Ostaje samo poruka - usudimo se!