SLAVONSKOBRODSKA knjižara „Znanje" nudi pregršt naslova. Tako možemo naići na vrlo popularan roman „Sinovi, kćeri" Ivane Bodrožić - prošlogodišnji dobitnik nagrade Meša Selimović - ili, pak, na nagrađeno publicističko djelo godine 2021. - „Ponoć u Černobilu" Adama Higginbothama. Zaista dva bitno različita, ali vrlo upečatljiva djela koja se prema riječima vrlo pristupačne prodavačice u knjižari, izuzetno dobro prodaju.

Dječje slikovnice, SF sadržaji, neka lakša literatura su, kako kaže ista djelatnica, najprivlačnija posjetiteljima i kupcima.

Upit o novim izdanjima iznjedrio je vrlo zanimljiv naslov: „Sama" Ivane Šojat. Ova osječka književnica i prevoditeljica do sada je objavila osam romana, pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja i dvije slikovnice za djecu. Vrlo plodna autorica novi roman „Sama" plete kroz mrežu samoće, sjećanja i preispitivanja. Centralni lik romana, Mirna, prolazeći kroz razvod braka, rasvjetljava svoj odnos s okolinom, roditeljima, prijateljima, poznanicima. Roditelji zgranuti, ne žele stigmatizaciju kćeri te ona zbog vlastite odluke mora prolaziti kroz filter obiteljskih odnosa i neodobravanja, svjesna različitih odluka nasuprot onima nekoć prevarene majke. Vrlo lucidan roman, delikatan, introspektivnim pristupom glavnog lika prolazi kroz djetinjstvo - prvi razarajući kontakt s prijevarom, nesrećom - majčinom tugom, vlastitom tugom s mnoštvom dječjih pitanja, nastavlja put vlastitosti u pristupu: prijevari/prevarama u braku, ruševnim obiteljima s nasiljem, patrijarhatom, žigosanjem nazivom 'raspuštenica', prijateljevanjem, samoćom nadasve.

Jer zapravo, mi jesmo sami, u nesrećama, u vlastitom bitku. U društvu možemo biti sami onda kada se naša stajališta razilaze sa stajalištima većine. Takav problem samoće, stigmatizacije razvedenih žena, onih koje se razvode, nije novost. Naše društvo, vrlo često prema njima se ne odnosi kao prema jednakima. O tom problemu piše Šojat. Pod pritiscima obitelji i društva, žene odolijevaju razvodima, kao i Mirnina majka u romanu.

Svako poglavlje donosi britke rečenice koje poznato zvuče ali se podrazumijevaju, ignoriraju prolazeći kroz svakidašnjicu kao bljesak neobaveznosti. No, te rečenice nisu bezazlene: „Odrasli ništa ne čuvaju. Odrasli zaboravljaju."

Sve najtankoćutnije misli su rezultat samoće i preispitivanja. Poznato i nepoznato, ispreplićući se naglašavaju samoću u romanu, samoću u tišini koja je glasna. Onda kada je Mirna sama.

Ali otvorenost kriticizmu pred kojim zatvaramo oči je toliko brutalno stvaran, gotovo opipljiv. S druge strane, opozitne, strane tišine u koju uranja glavna junakinja, suprotne likovima npr. velike Elfriede Jelinek u romanu „Ljubavnice", nalazi se vrlo nježna žena ali stabilna, stavova sukladnih svojim osjećajima, mada su zavaravajuća sjećanja koja ju more.

Likovi supruga Kristijana,Žakline - ljubavnice sporadično spomenute - bake Mandice, Jasne - prijateljice - (...) zapravo su likovi funkcije u vrlo otežaloj situaciji Mirne. Ali, ona uz njih upoznaje sebe. Kada ih nema, kroz sjećanja dijaloški korespondira s prošlošću i sadašnjošću.

Iskrena preporuka za čitanje može se postići sljedećim citatom za kraj - ironijskim odmakom ili pak smijehom koji odzvanja u našim glavama kad je već sve došlo do ruba:

„Poštenoj ženi ne treba feminizam! Poštena žena učinit će sve da njezin mužjak bude zadovoljan, a ona napaćena. Žena mora patiti i šutjeti. Tko joj je kriv kad je ubrala onu jebenu jabuku koja je zapravo vjerojatno bila smokva.”